Unatoč nedavnim znacima poboljšanja u nekim državama članicama, gospodarstvo eurozone i dalje je u depresiji, a ukupna stopa godišnjeg rasta BDP-a ove će godine biti tek nešto viša od 1 posto. Čak je i njemačka stopa rasta niža od 2 posto, a BDP opada u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj.

Spora stopa rasta održava ukupnu stopu nezaposlenosti eurozone na bolno visokih 12 posto. Slab rast i visoka stopa nezaposlenosti nisu jedini problemi koji muče eurozonu. Godišnja stopa inflacije od 0,5 posto sad je toliko blizu nuli da bi je čak i minimalan šok gurnuo u negativne sfere i pokrenuo pad cijena. Deflacija bi oslabila ukupnu potražnju povećanjem stvarne vrijednosti poslovnog i privatnog duga (nakon prilagodbe na inflaciju) i povećanjem stvarnih kamatnih stopa. Slabija bi potražnja mogla uzrokovati brži pad cijena i uzrokovati opasan slom. U ekonomiji je vrlo malo univerzalnih lijekova, no drastičan pad tečajne vrijednosti eura – od recimo 15 posto – ublažio bi mnoge trenutne probleme eurozone.

Percepcija stabilnosti 
Slabiji bi euro povećao trošak uvoza i potencijalne cijene izvoza, čime bi se povećala ukupna stopa inflacije eurozone. Devalvacija bi također povećala prosječni rast BDP-a eurozone poticanjem izvoza i Europljana da domaće proizvode i usluge zamijene uvoznima. Iako to ne bi utjecalo na konkurentnost unutar eurozone, slabiji bi euro značajno poboljšao vanjsku bilancu s ostatkom svijeta, koja čini otprilike polovicu ukupne trgovine eurozone. Predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi zabrinut je da se zbog rasta vrijednosti eura u posljednje tri godine povećao rizik od deflacije. No upravo je njegova poznata izjava iz srpnja 2012., da će Europska središnja banka učiniti "što god bude potrebno" da očuva euro, također doprinijela trenutnoj snazi eura iako je uspješno smanjena kamatna stopa u kriznim rubnim zemljama eurozone.Promatrajući trenutnu situaciju, ni Draghijeve nedavne izjave ni sveobuhvatan plan otkupa imovine u američkom stilu (koji je također poznat kao kvantitativno olakšanje) nisu doveli do slabljenja eura ili vraćanje stope inflacije na ciljanih 2 posto.

Stoga je operativno pitanje kako smanjiti relativnu vrijednost eura, a da se pritom održi percepcija stabilnosti kojoj je Draghi pridonio 2012. S obzirom na to da se kvantitativno olakšanje Europske središnje banke zagovaralo kao metoda slabljenja eura, vrijedi istražiti učinak koji je ta metoda imala na vrijednost dolara u Saveznim rezervama i stopu inflacije u SAD-u. Kratki je odgovor da je vrlo slabo utjecala i na jedno i na drugo. Stvarni tečaj dolara ponderiran obujmom trgovine sad je na istoj razini kao što je bio 2007., prije početka Velike recesije. Kratko je porastao na vrhuncu krize 2008. jer su globalni ulagači tražili utočište u imovini denomiranoj u dolarima, no 2009. vratio se na prethodnu razinu. Vrijednost dolara potom je zadržala razmjernu stabilnost tijekom kvantitativnog olakšanja koje je trajalo dulje od tri godine, a 2013. čak je porasla. 

Izravna intervencija
Međutim, ponašanje tečaja dolara tijekom kvantitativnog olakšanja ne podupire predloženi sveobuhvatni otkup Europske središnje banke kao način da se smanji vrijednost eura. Kvantitativno olakšanje Saveznih rezervi također nije uzrokovalo povećanje stope inflacije. Indeks potrošačkih cijena porastao je za 1,6 posto 2010., kada je započelo kvantitativno olakšanje, zatim se nešto brže smanjio 2011. i 2012., te 2013., ključne godine za kupnju imovine, brzo pao na tek 1,5 posto. Ako Europska središnja banka želi smanjiti vrijednost eura i povećati bliskoročnu inflacijsku stopu eurozone, pouzdana metoda za ostvarenje tog cilja mogla bi biti izravna intervencija na devizno tržište, to jest prodaja eura i kupnja košare drugih valuta. Iako bi izravna intervencija u slabljenje eura stvorila izazove u drugim dijelovima svijeta, tvorci politike u SAD-u i drugim zemljama trebali bi prepoznati vrijednost konkurentnijeg eura za budućnost europskoga gospodarstva.

© Project Syndicate, 2014.