Recimo, ugnjetavanje žena obzirom na “izgled”, frizure, oblačenje (propisi u kojima se zahtijeva “profesional look”, čak i interiorizacija tih ustanova ugnjetavanja u malim oglasima i sl.: “uspješna poslovna žena traži stan”, što je samo-opis insinuacija toga da neće imati djece, da možda uopće neće imati obitelji, da nema stalnoga partnera i da možda niti nema seksualnog života, jer svoju želju sublimira u karijerizam – možemo si misliti kakvi su odnosi na radnom mjestu, ako su tako libidinalno preopterećeni…itd.). Ukratko, tu je cijeli kompleks “viška terora”, koji bi morali istražiti.
A to implicira još nešto: da nema niti jednog drugog nivoa odnosa među ljudima – ili barem da nema nivoa koji bi bio nešto drugo, a ne tu institucionaliziranu, “ritualnu” javnu razinu, na kojoj djeluju mehanizmi ideološke interpelacije. Kaže se da nema uzmaka. Da ne postoji ništa drugo osim te ustanove koja “vara”, jer se pretvara da djeluje “javno”, a stvarno nas lovi na “pojedinačnom” – i koja je očito već uništila svaki drugi nivo, dimenziju u kojoj bi bilo moguće uspostavljati međuljudske odnose. Prevedeno u žargon: izvan mehanizama reprodukcije odnosa gospodstva nema više prostora za međuljudske veze. Taj je prostor bio uništen, okupiran, likvidiran. A nije svagda bilo tako. Sada je mogućnost “samostalne produkcije” alternativnih registara društvenosti gotovo uništena. Prostor je monopoliziran. Nema javnosti – postoji samo više-manje monopolizirana proizvodnja nadziranoga javnog mnijenja; nema niti privatnosti, jer je sama javnost strukturirana na način odnosa međusobne ovisnosti i sl. Ovdje, naravno, “privatnost” ne razumijemo u građanskom smislu: mislimo na dodatni prostor uzajamnosti, međusobnosti – na prostor koji je u ranijim epohama bio možda bitno značajniji i veći, nego li prostor “javnoga djelovanja”, “politika”, ukratko, kao prostor javnih stv

Smanjimo li apstrakciju i pogledamo li čime se zapravo vladajuća koalicija bavi, vidimo da je njezin rad u svim varijantama (političkoj, ekonomskoj, kulturnoj, državno-administrativnoj) upravljanje s birokratskim organizacijama – daleko od proizvodnje, daleko čak i od trgovine, pretežno špekulativno ponašanje u raznim registrima, svagda pak organizirano na način birokratskih hijerarhija. Monolitnost svakodnevnog radnog iskustva je iznenađujuća – i dobra podloga za konsolidaciju novih vladajućih grupa. Otuda vjerojatno nova mistika menadžmenta. Umjesto nekadašnjih seminara za mlade aktiviste i političkih škola – “menagement and business administration”. Tolike glorifikacije birokratizma još nismo doživjeli. O prošlome režimu možemo si misliti mnogo štošta – ali je kritika birokratizma bila ipak utkana u njega. Bila je čak jedan od mehanizama tadašnje vlasti – a ona je bila pravo prosvjetiteljstvo, u usporedbi sa sadašnjom apologijom kancelarijske vlasti. Iz toga proizlaze dvije značajne posljedice:
1. Povratak arhaičnih tehnika vlasti, na način interpersonalnih odnosa; kao što grand seigneur i njegovi vazali – tako danas glavni direktor i njegovi područni menadžeri. Rituali lojalnosti, fingirane korporativne solidarnosti, cehovskih praznika i “tihe službe”…ovdje spada i opsjednutost “etikom”: novo viteštvo; također novo pljačkaško viteštvo i krda privrženika feudalnih gospodara. Heroizam laskanja. I naravno, diktatura “ukusa”, kao mehanizma socijalne komfornosti.
U toj stvari sadržano je i više negoli što to proizlazi iz gore navedenog. Ako je “smisao” birokratske organizacije između ostaloga i u depersonalizaciji odnosa, u formalizmu i eksplicitnoj rigidnoj regulaciji (proceduralnost, jednakost pred propisima i sl.) – tada je naravno paradoks da upravo suvremene birokracije re-feudaliziraju polje svojega djelovanja. Da djeluju protiv svoje vlastite logike. Iz toga svakako proizlazi da se odnosi nadređenosti/podređenosti mogu zaoštriti preko mjere, koja u suvremenoj civilizaciji vrijedi za podnošljivu. Iz toga proizlaze i kršenja političke jednakosti – tako reći na nivou “civilnog društva”.