Ferenc Horváth, član je uprave i izvršni potpredsjednik MOL-a zadužen za downstream. Upravo taj dio naftnog biznisa predstavlja područje najvećeg prijepora između Vlade RH i mađarske kompanije u upravljanju Inom. Horváth je ujedno i član Nadzornog odbora Ine. U intervjuu za Poslovni dnevnik govori o budućnosti hrvatskih rafinerija, ali i komentira istragu oko nabave sirove nafte u Ini. 

Kakva je budućnost Ininih rafinerija u Sisku i Rijeci?
Da bismo odgovorili na pitanje o budućnosti, moramo se prvo nakratko vratiti u prošlost. Razdoblje od 2003. do 2007. godine često se naziva 'zlatnim dobom downstreama'. Kupovale su se rafinerije, ulagalo se u njihovu modernizaciju, a sve zbog dobre situacije na tržištu. Cijena nafte je bila relativno niska, a potrošnja derivata rasla. U takvim okolnostima rafinerijski biznis bio je profitabilan. Tada je i MOL planirao znatna ulaganja u povećanje svojih rafinerijskih kapaciteta. No nažalost, izbijanjem svjetske gospodarske krize, zlatno doba je završilo. Nafta je poskupila, a potrošnja naftnih derivata u Europi počela nezadrživo padati. U takvim okolnostima, pritisak na poslovanje rafinerija je postao iznimno velik. Primjerice, samo zbog veće cijene nafte koju troše u svojim unutarnjim procesima, troškovi rada MOL-ovih rafinerija na godišnjoj razini u odnosu na zlatno doba danas su veći za 400 milijuna dolara. Dakle, u  takvom okruženju do izražaja su došle kompetitivne razlike između rafinerija. Većina europskih kompetitivnih rafinerija svoju su modernizaciju završile do 2003.,odnosno najkasnije do 2005. godine. U Ini, pak, što se tiče modernizacije rafinerija, praktički ništa nije napravljeno do 2003. Kad se s tim procesima krenulo, izbila je kriza i nestalo je tržište koje bi takva ulaganja učinila financijski isplativima. Najveći pad potrošnje zabilježen je upravo u meditaranskom bazenu, tržištu na koje su orjentirane Inine rafinerije. Dakle, Ina je propustila povoljan termin za ulaganje u svoje rafinerijske kapacitete. Nije u tome jedina, rijetko tko je 2006. ili 2007. predvidio ovakvu krizu. No, sad smo tu gdje jesmo i takvim okolnostima, Ina mora pronaći način kako da optimizira i prilagodi svoju proizvodnju takvoj situaciji.

Što to konkretno znači? Znači li optimizacija i zatvaranje rafinerija? 
Optimizacija prvenstveno znači poboljšanje proizvodnih procesa. Za svaku naftnu kompaniju danas je iznimno skupo poslovati s prevelikim kapacitetima. Samo u nekoliko godina nakon izbijanja krize, Inine rafinerije su baš zbog takvog načina poslovanja izgubile oko milijardu dolara. Optimizacija nužno ne podrazumijeva zatvaranje rafinerija, iako je to realnost od koje se ne može pobjeći. Nakon niza zatvaranja rafinerija u Europi, procjene su kako još uvijek postoji između 20 i 30 posto viška kapaciteta. Kako je konkurencija prekomorskih zemalja i Rusije sve jača, to je problem koji će u budućnosti teško nestati sam od sebe. 

Znači li to da razmatrate planove za zatvaranje jedne od Ininih rafinerija?
Mi se time ne bavimo. Ja sam zadužen za poslovanje rafinerija na razini Grupe, no ne miješam se u odluke lokalnih kompanija. Kakva god da bude, odluka o budućnosti Ininih rafinerija bit će donesena izravno od strane Inine Uprave, Odbora izvršnih direktora i Nadzornog odbora. Dakle, odluke o Ini donose se u Zagrebu. Ja sam član Nadzornog odbora Ine i u toj funkciji sudjelujem u razmatranjima o optimizaciji Ininih rafinerijskih procesa. Rade se brojne analize i traže moguća rješenja. Ono što je u ovom trenutku jasno jest to da je trenutni kapacitet Ininih rafinerija prevelik s obzirom na tržište. Inine rafinerije imaju kapacitet od 7,5 milijuna tona, a tržište koje Ina čak uz povećani izvoz može opskrbljivati iznosi oko 3,5 milijuna tona.  

Spominjete nedovoljno veliko tržište, no neki stručnjaci u Hrvatskoj tvrde kako bi Inino tržište bilo znatno veće kad bi tvrtka imala mogućnost autonomnog širenja u regiji. A onda bi bilo i više posla za rafinerije… 
Ne znam otkuda te tvrdnje da MOL Ini ne dozvoljava poslovanje na nekim tržištima. To ionako tvrde samo dva-tri tzv. naftna stručnjaka koji očito rade u interesu politike. Kao i u slučaju rafinerija, odluke o tome gdje će prodavati svoje proizvode u potpunosti je prepuštena upravljačkim strukturama Ine. Ako Ina ne prodaje svoj benzin ili dizel u Srbiji, to nije zato što joj to netko ne dozvoljava, već zato što na tom tržištu ne može konkurirati.

Ali teoretski je moguće da na nekom javnom natječaju za nabavu dizela ili benzina u Srbiji međusobno konkuriraju Ina i MOL?
U Srbiji trenutno niti MOL ne prodaje benzin, jer su cijene na tom tržištu takva takve da nam se izvoz ne isplati. Inače, postoje i službeni sporazumi između MOL-a i hrvatske vlade po pitanju poslovanja na tržištima regije i mogu reći kako MOL nije prekšrio niti jednu odredbu koje oni sadrže. Ina o izvozu odlučuje autonomno, a te odluke bi trebala donositi temeljem poslovnih načela, a ne politike. 

Primjenom isključivo poslovnih načela, za Inu bi financijski najisplativije moglo biti da zatvori obje rafinerije, naftu izvozi, a derivate uvozi. Za kompaniju je to profitabilno, no iz perspektive nacionalne kompanije taj odnos podsjeća na kolonijalizam.
Kad sam rekao da se Ina ili bilo koja druga kompanija u MOL grupi mora voditi temeljem poslovnih načela, to ne znači da se radi samo o interesima MOL-a već i svih drugih dionika i dioničara, uključujući i državu. Optimalno rješenje nije ono koje je kratkoročno financijski najisplativije. Za strateška rješenja mora se razmišljati dugoročno i uzeti u obzir utjecaje koje će takve odluke imati na ekonomiju, pa i šire društvene događaje. 

Prije nekoliko dana USKOK je potvrdio da istražuje Ininu nabavu sirove nafte unatrag četiri godine. O tome se raspravljalo i na Nadzornom odboru. Što ste zaključili?
Nabava nafte je osjetljiva tema u svakoj naftnoj kompaniji. Radi se o milijunskim ugovorima pa je evidentno da se taj dio poslovanja mora tretirati s posebnom pažnjom. U ovom slučaju, mislim da je opet nužno razdvojiti glasine od činjenica. Najnovije glasine su da je Inin proces nabave nafte loš i netransparentan, da se odluke donose u Budimpešti i da na taj način MOL svake godine krade 5 do 10 milijuna dolara iz Ine. Prije nego što je MOL preuzeo upravljanje kompanijom glasine su, pak, bile da je Interina u Londonu, preko koje je Ina tada nabavljala naftu, bila platforma za isplatu bogatih upitnih honorara tadašnjim nekim menadžerima i financiranje njihovog luksuznog životnog stila. No činjenice – one koje su provjerljive – su sljedeće: tijekom posljednjih nekoliko godina provedeno je više revizija procesa nabave nafte u Ini i svaka od njih, uključujući posljednju koju je napravila ugledna britanska kompanija, pokazala je da su procedure u Ini potpuno u skladu s najboljom svjetskom praksom, da je nabavna cijena nafte bila tržišna, a da je Ina od suradnje s MOL Tradeom imala koristi.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Kupovina sirove nafte od MOL-a

Revizorski izvještaj je savršeno jasan

Hrvatski članovi Uprave Ine imali su izdvojena mišljenja o revizijskom izvješću o kupovini sirove nafte. Što su njihovi prigovori?
To mi je teško komentirati, i to iz više razloga. Prvi je taj što je izvještaj u NO prihvaćen jednoglasno. Drugi je što sam se trgovinom naftom bavio deset godina i kao stručnjak mogu reći da mi je sve što piše u revizorskom izvještaju savršeno jasno. Govoreći s profesionalne razine, pojedine primjedbe članova Uprave nisu mi razumljive. Na kraju, neutemeljene primjedbe na Ininin sustav nabave nafte donekle me i osobno smetaju.