Kakva je budućnost Ininih rafinerija u Sisku i Rijeci?
Da bismo odgovorili na pitanje o budućnosti, moramo se prvo nakratko vratiti u prošlost. Razdoblje od 2003. do 2007. godine često se naziva 'zlatnim dobom downstreama'. Kupovale su se rafinerije, ulagalo se u njihovu modernizaciju, a sve zbog dobre situacije na tržištu. Cijena nafte je bila relativno niska, a potrošnja derivata rasla. U takvim okolnostima rafinerijski biznis bio je profitabilan. Tada je i MOL planirao znatna ulaganja u povećanje svojih rafinerijskih kapaciteta. No nažalost, izbijanjem svjetske gospodarske krize, zlatno doba je završilo. Nafta je poskupila, a potrošnja naftnih derivata u Europi počela nezadrživo padati. U takvim okolnostima, pritisak na poslovanje rafinerija je postao iznimno velik. Primjerice, samo zbog veće cijene nafte koju troše u svojim unutarnjim procesima, troškovi rada MOL-ovih rafinerija na godišnjoj razini u odnosu na zlatno doba danas su veći za 400 milijuna dolara. Dakle, u  takvom okruženju do izražaja su došle kompetitivne razlike između rafinerija. Većina europskih kompetitivnih rafinerija svoju su modernizaciju završile do 2003.,odnosno najkasnije do 2005. godine. U Ini, pak, što se tiče modernizacije rafinerija, praktički ništa nije napravljeno do 2003. Kad se s tim procesima krenulo, izbila je kriza i nestalo je tržište koje bi takva ulaganja učinila financijski isplativima. Najveći pad potrošnje zabilježen je upravo u meditaranskom bazenu, tržištu na koje su orjentirane Inine rafinerije. Dakle, Ina je propustila povoljan termin za ulaganje u svoje rafinerijske kapacitete. Nije u tome jedina, rijetko tko je 2006. ili 2007. predvidio ovakvu krizu. No, sad smo tu gdje jesmo i takvim okolnostima, Ina mora pronaći način kako da optimizira i prilagodi svoju proizvodnju takvoj situaciji.