Nevjerojatno je s kojom dozom gorčine propulzivni poduzetnici, posebno oni usmjereni na izvoz, sve više pričaju o tome kako ih sve rafiniranije cjedilo poreza, nameta i ograničenja tržišnog natjecanja pomiješanog s neobičnim subvencijama i namjernim neprovođenjem reforme pravosuđa, sve više baca u očaj.

U tu se sliku savršeno uklapa i apsurdan namet, za koji smo slučajno saznali netom prije 1. travnja, turistički harač za proizvođače softvera. No, koliko god to apsurdno zvučalo ispalo je da nije riječ o preuranjenoj prvoaprilskoj dosjetci. U Zakonu o članarinama u turističkim zajednicama piše da tvrtke koje u Hrvatskoj proizvode softver obvezne su subvencionirati – turizam!Korist od toga ima dobro razrađen turistički sustav. Malo dobiju turističke zajednice gradova u kojima softverske tvrtke proizvode softver, malo njihovog prihoda dobiju TZ-i županija, zatim svoj dio dobije HTZ, a donira se i općine koje još nisu ušle među ekipu i složile svoju turističku zajednicu, što je, dakako, preduvjet za ovo haračenje.

Na kraju si za manipulativne troškove ubiranja tog parafiskalnog nameta i popratne aktivnosti, tri posto od prikupljenog iznosa u džep spremi Porezna uprava, odnosno Ministarstvo financija ili pojednostavljeno Vlada. Zašto uopće Porezna uprava naplaćuje uslugu, koja ni na koji način ne odudara od njenog svakodnevnog poslovanja, te nije li tih tri posto zapravo prikriveni porez potka su za puno širu raspravu o stvarnoj hrvatskoj investicijskoj klimi.Za državu, investicijska klima je sjajna, jer turistički harač samo na leđima softveraša biznis je od oko milijun dolara godišnje s tendencijom dvoznamenkastog rasta. I zato je po svemu sudeći nekima i dalje nejasno zašto se propulzivni poduzetnici, posebno izvoznici, osjećaju očajno.

Neka pokušaju malo biti sretni.A možda bi i trebali biti, jer evidentno je da država zna i razumije kako stvoriti okruženje u kojem će poticati rast jedne gospodarske grane. U ovom slučaju turizma. Za to treba sredstva s jedne lokacije usmjeriti na drugu. Nadalje, trebali bi biti sretni, jer evidentno je da država zna i razumije kako u ciljanom sektoru utjecati na rast potražnje. Država aktivno promovira turizam i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Konačno, poduzetnici bi trebali biti sretni, jer država zna i razumije kako stvarati i čuvati radna mjesta. Za to je dovoljno pogledati HTZ i turističke zajednice. Lako je zaključiti da poduzetnicima evidentno uz sreću nedostaje nade. Nade da će država znanje stečeno na brizi za birokraciju primjeniti na njima.