Od početka godine tršišta u usponu zahvatio je novi val sumnje, zbog čega je ondje pala cijena kapitala. Početni udar dogodio se u proljeće 2013., nakon što je američka Banka saveznih rezervi najavila usporavanje i konačni prekid mjesečnog otkupa dugoročne imovine, bolje poznatog pod nazivom kvantitativno olakšanje (QE).

Sada kada je taj prekid konačno stupio na snagu, pesimisti glede tržišta u usponu ponovno su se oglasili. Pritisak je najjači na takozvanu "krhku petorku": Brazil, Indiju, Indoneziju, Južnu Afriku i Tursku. No strahovi su se proširili i na ostala gospodarstva u usponu. Hoće li postupno smanjenje QE sa sobom ove godine donijeti još više problema za tržišta u usponu? Ekonomski pesimisti ističu da je većina država srednje prihodovne razine značajno snizila svoj omjer javnog duga prema BDP-u, zbog čega su dobile fiskalnog prostora koji im je prošlosti manjkao. No ni meksička "tekila kriza" iz 1994., niti azijska kriza iz 1997. nisu bile uzrokovane visokim javnim deficitom. Ključni su čimbenik bila nastojanja da se fiksni valutni tečaj obrani od obrata na tržištu protoka kapitala. 

Problemi s privatnim sektorom
Danas većina država u usponu ne samo što ima niski teret javnog duga, već su gotovo sve posvećene fleksibilnom valutnom tečaju, a čini se i da je kapitalizacija banaka uspješno provedena uz regulaciju s ciljem ograničavanja izloženosti stranim valutama. No zašto su onda i dalje tako ranjive?Naravno, zemlje u usponu s najslabijim izgledima doista imaju visok deficit po tekućem računu i malu zalihu rezervi u središnjim bankama nakon odbitka kratkoročnih dugova iz bruto rezervi. No moglo bi se ustvrditi i da bi uslijed obrata protoka kapitala došlo do deprecijacije valutnog tečaja, zbog čega bi porastao izvoz roba i usluga, a uvoz se smanjio, dok bi posljedična prilagodba na tekućem računu brzo uklonila potrebu za priljevom kapitala. S obzirom na novo stvoreni fiskalni prostor i jake banke, vrlo brzo bi se uspostavio novi oblik ravnoteže. Nažalost, neke zemlje najranjivije su na području bilance privatnog sektora, budući da se visoka fiskalna poluga nakuplja i kod kućanstava i u nefinancijskim poduzećima.

Nadalje, u brojnim slučajevima je upravo korporacijski sektor, naviknut na iskorištavanje jeftinih sredstava iz inozemstva za financiranje domaćih pothvata, uvelike izložen stranim valutama. Na mjestima gdje je to slučaj nagla deprecijacija za sobom bi povukla i ozbiljne probleme u pogledu bilance, koji bi pak, budu li dovoljno ozbiljni, ugrozili bankarski sektor usprkos jakim mjerama zaštite kapitala. Problemi u bankarskom sektoru potom bi zahtijevali intervenciju države zbog čega bi došlo do povećanja javnog duga. Upravo zbog ove prijetnje postavlja se praktična i politička granica fleksibilnog valutnog tečaja. Čak i zemlje koje bilježe deficit mogu upravljati određenim stupnjem deprecijacije, no u slučaju vrtoglavog i brzog pada vrijednosti domaće valute pokrenuo bi se začarani krug. Problemi s bilancom u privatnom sektoru oslabjeli bi financijski sektor, a posljedični pritisak na javne financije potaknuo bi mjere štednje, što bi pak ograničilo potražnju potrošača, a sve to nanijelo bi dodatnu štetu bilancama poduzeća i tvrtki.

Politička previranja
Dakle, želi li se spriječiti takva kriza, valutnim tečajem mora se upravljati, i to na način koji odgovara posebnim okolnostima u pojedinim zemljama. Velike neto rezerve središnjih banaka mogu donekle olakšati cijeli proces. U suprotnom bi se značajniji porast kamatnih stopa morao iskoristiti za održavanje kratkoročnog kapitala i omogućavanje postupne prilagodbe realnog sektora. Više kamatne stope bi, naravno, potaknule slabiji rast i nižu zaposlenost, no ta cijena vjerojatno bi bila niža od one koja bi se morala platiti u slučaju krize velikih razmjera. Izazov je puno teži za države s velikim deficitom na tekućem računu. A postaje još teži ukoliko se u kašu ubace politička previranja i tenzije. Svejednako, usprkos ozbiljnim rizicima koji prijete nekolicini država, općenito govoreći kriza na tržištima u usponu u 2014. nije izgledna.

Obrati protoka kaptala do kojih je došlo zasad su neznatni, a niti jedna od razvijenih zemalja ne namjerava naglo povisiti kamatne stope. Zapravo, s obzirom na smanjenje deficita po tekućem računu u SAD-u, neto priljev iz SAD-a se u posljednjih 12 mjeseci čak i povećao. Nadalje, većina zemalja u usponu ima snažan fiskalni položaj te si može priuštiti valutni tečaj dovoljno prilagodljiv za provođenje neškodljive prilagodbe umjereno visokih svjetskih kamatnih stopa. Veliki dio trenutnih previranja odraz je sve raširenijeg shvaćanja da su cijene financijske imovine diljem svijeta odveć napuhane zahvaljujući iznimno ekspanzijskim monetarnim mjerama. Kao rezultat toga, značajna količina financijskog kapitala postala je ranjiva čak i na male promjene raspoloženja, a to će se nastaviti sve dok se stvarne kamatne stope ne približe "normalnijoj" dugoročnoj razini.

© Project Syndicate, 2014.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?