Kad sljedeće godine isteknu Milenijski ciljevi razvoja, svijet će se moći podičiti mnogim postignućima. Broj ljudi kojima je pitka voda nedostupna smanjio se za pola, čime su se poboljšali životni uvjeti 100 milijuna stanovnika sirotinjskih naselja, ojačala se rodna jednakost u obrazovanju, a bolju zdravstvenu skrb danas primaju milijuni ljudi. 

Novo siromaštvo
No mnogo toga tek treba učiniti; mnoge države kaskaju, a i u samim državama postoje velike razlike. Plan razvoja nakon 2015. godine jamči da će preuzeti nedovršene poslove Milenijskih ciljeva razvoja te dodati ciljeve vezane uz uključivanje, održivost, zapošljavanje, rast, upravljanje i suradnju. Uspjeh će ovisiti o sposobnosti svjetskih čelnika da prošla iskustva primijene ne samo na razvoj učinkovitih politika i programa već i na otkrivanje inovativnih načina da ih financiraju. Nedavni izvještaj World Bank Group pod naslovom Financiranje razvoja nakon 2015. ističe tri glavne stavke koje bi trebale utjecati na novi plan razvoja. Prva je činjenica što većina siromašnih u svijet trenutno živi u državama srednjeg dohotka, a mnogi žive i u državama visokog dohotka.

Druga je stvar što se rasprava o financiranju razvoja s kvantitete pomoći proširila i na kvalitetu, uključujući moć utjecaja na druge izvore financiranja. Posljednja je stavka što su nove gospodarske sile postale važni pokretači globalnog rasta sa sve bliskijim vezama sa zemljama u razvoju. Izvještaj World Bank Group upućuje na četiri temeljna stupa financiranja razvoja: mobilizaciju domaćih resursa, bolju i pametniju pomoć, domaća privatna sredstva i vanjska privatna sredstva. Domaći su resursi najveći izvor sredstava koja su dostupna zemljama u razvoju, koje su 2012. godine mobilizirale 7,7 bilijuna dolara, uglavnom putem poreza, carinskih nameta i koncesija na prirodne resurse. No iako je dohodak zemalja u razvoju od 2000. godine rastao 14 posto godišnje, prosječni porezni dohodak u najsiromašnijim zemljama kreće se oko tek 10-14 posto BDP-a, u usporedbi s 16-20 posto u zemljama srednjeg dohotka i 20-30 posto u zemljama visokog dohotka. Poboljšana mobilizacija i upravljanje domaćim resursima – na primjer, putem boljeg sustava oporezivanja, većih mogućnosti za pregovaranje i upravljanje poslovima s prirodnim resursima i jačeg mehanizma za ograničavanje bijega kapitala i nezakonitih kapitalnih tokova – značajno bi popravila situaciju. Reforma subvencija također je značajno područje za povećanje dohotka.

Godine 2010. samo je 8 posto od oko 400 milijardi dolara subvencija za fosilna goriva doprlo do 20 posto najsiromašnijih. No to ne umanjuje odgovornost najvećih gospodarstava za podupiranje razvoja. Dapače, bolji i pametniji oblici pomoći ključni su za financiranje plana razvoja nakon 2015. Iako su resursi zemalja u razvoju znatno veći od službene pomoći za razvoj, koja je 2012. godine iznosila 128 milijardi dolara, čine gornjih 40 posto proračuna vlada u ugroženim i ratnim područjima.  Svjetski čelnici moraju prepoznati mehanizme za poboljšanje učinkovitosti službene pomoći za razvoj. Pomoć mogu, na primjer, usmjeriti prema sektorima kao što su zdravstvo i obrazovanje, gdje se privatne financije vjerojatno neće pojaviti, a službenu pomoć za razvoj iskoristiti da privuku financiranje privatnog sektora, recimo putem javno-privatnih partnerstava ili smanjenjem rizika ulaganja. To nas dovodi do trećeg ključnog izvora financiranja razvoja: domaćih privatnih sredstava. Izgradnja snažnog privatnog sektora koji može poticati uključivi rast, stvarati nova radna mjesta i proširiti domaći temelj prihoda zahtijeva poboljšani pristup financiranju za mikropoduzeća, mala i srednja poduzeća. 

Ulaganja dijaspore
Posljednji su dio slagalice financiranja razvoja vanjska privatna sredstva koja se ostvaruju putem izravnih stranih ulaganja, kredita međunarodnih banaka, tržišta obveznica i kapitala te privatnih novčanih primitaka. Projekti postizanje više kvalitete i inovacije koje su usmjerene na smanjenje rizika mogu otvoriti put sudjelovanju privatnog sektora, a dobro osmišljena javno-privatna partnerstva i razvijena domaća tržišta kapitala mogu pomoći u privlačenju ulagača u ključna područja. Pomogla bi i tržišta obveznica u domaćoj valuti, vertikalni fondovi za globalna javna dobra, tržišta emisijom ugljikova dioksida, novi mehanizmi za privlačenje institucijskih ulagača i državni stabilizacijski fondovi. Postoji i prostor za razvoj financijskih instrumenata koji bi olakšali ulaganje dijaspore u projekte razvoja. 

© Project Syndicate, 2014.