Autor/Izvor: © Portal croenergo.eu / ENERGO MEDIA SERVIS / Zoran Tasić, konzultant, CMS Reich-Rohrwig Hainz

Iako u popriličnom zaostatku za svojim su-članicama EU na području sofisticiranih oblika financiranja projekata s elementom javno-privatnog partnerstva i projektnih financiranja uopće, ipak se Republika Hrvatska, htjela to ili ne, susreće s novim oblicima i sredstvima osiguranja financiranja koje nam donose inozemni investitori i njihovi financijeri.

U projektima javno-privatnog partnerstva i u projektnim financiranjima često, zbog prirode stvari, nisu moguća uobičajena sredstva osiguranja (hipoteka, bankovna ili korporativna garancija). Jedino osiguranje za banku koja financira takav projekt, kao i sam izvor otplate financiranja, vrlo često je sam projekt. A projekt čini skup raznih ugovornih odnosa u koje stupa korisnik kredita s raznim učesnicima u projektu (davatelj koncesije, građevinsko društvo zaduženo za izgradnju projekta, osiguravatelj projekta, operater projekta, krajnji kupac proizvoda projekta, i dr.).

Kako je banci važno da se takav projekt realizira, jednako joj je važno da su svi ugovorni odnosi koje čine projekt za banku ne samo prihvatljivi, nego da banka ima i mogućnost izravne kontrole nad njima, te pravo utjecaja na njihovo ispunjenje. 

Jedan od takvih sredstava osiguranja financiranja su izravni ugovori (Eng. Direct Agreements) koje banke zaključuju s učesnicima u projektu.

Za potrebe ovog članka uzmimo za primjer izravni ugovor s davateljem koncesije.

Imajući u vidu da je ugovor o koncesiji, temeljem kojeg se razvija projekt, od najveće važnosti za realizaciju projekta, izravni ugovor između davatelja koncesije, korisnika koncesije i banke je za banku važno sredstvo osiguranja kredita.

Glavna svrha izravnog ugovora je omogućiti banci da intervenira u slučaju da su u odnosima između davatelja koncesije i koncesionara  nastupile takve okolnosti koje negativno utječu na realizaciju projekta, te mogu dovesti i do raskida ugovora o koncesiji, odnosno otkazivanja koncesije od strane davatelja. To bi ozbiljno ugrozilo šanse za povrat financiranja.

Novi regulatorni okvir

Dobivanje kriptolicence u Hrvatskoj: ključni rokovi, uvjeti i koraci

Fiskalna stabilnost

Kako banke oblikuju ekonomski rast Hrvatske?

Sukladno odredbama izravnoga ugovora davatelju koncesije ne bi bilo dozvoljeno jednostranom odlukom raskinuti ugovor ili otkazati koncesiju bez da prethodno o svojoj odluci obavijesti banku, navodeći razloge za raskid ugovora i dajući banci određeni vremenski period (60-90 dana) u kojem bi banka pokušala predložiti rješenje problema (u tome smislu govori i Članak 47(3) Zakona o koncesijama (NN 143/12)). 

U tome će periodu banka moći razmotriti koje su mjere potrebne radi realizacije koncesije, te, ako bude potrebno, i predložiti davatelju koncesije prihvatljivu zamjenu za koncesionara, bilo privremeno bilo do kraja koncesijskog perioda. Temeljem izravnog ugovora davatelj koncesije bi se obvezao u tom slučaju poduzeti što je potrebno radi uvođenja novog koncesionara u koncesiju kao bi se projekt u cijelosti realizirao. (Takvu mogućnost predviđa i članak 41(4) rečenoga Zakona o koncesijama.)
Izravnim će ugovorom biti utvrđeno da ni davatelj koncesije niti koncesionar ne mogu prenijeti svoja prava ili obveze iz ugovora o koncesiji na treću osobu, niti mijenjati ugovorne odredbe o koncesiji ili projektu bez prethodne suglasnosti banke. Takve su odredbe neophodne kako bi se izbjeglo jednostrano prekoračenje dogovorenog iznosa financiranja projekta.

Izravni ugovor je također od koristi i za davatelja koncesije budući se njime otvara mogućnost da banka "spasi" projekt i time otkloni razloge otkazivanja koncesije I raskida ugovora o koncesiji.
 
Načelna mogućnost izravnog dijaloga između davatelja koncesije I banke koncesionara je predviđena Zakonom o koncesiji, samo što je Zakon prepustio ugovornim stranama da reguliraju detaljne pojedinosti toga dijaloga. Izravnim ugovorima se postiže ta svrha.
 
Slične se odredbe nalaze i u izravnim ugovorima između banke, nositelja projekta i ostalih učesnika temeljem raznih drugih ugovora u projektu (ugovor o građenju, ugovori o osiguranju projekta, ugovor o održavanju i upravljanju projektom, ugovor o otkupu finalnog proizvoda projekta, ugovor o nabavci opreme za realizaciju projekta, i dr.).

Ukratko, izravni ugovori bi davali banci sljedeća prava:

• Imenovanje novog investitora na mjesto postojećeg koji ne ispunjava svoje ugovorne obveze;
• Raskid ugovora nije moguć bez prethodne obavijesti banci i davanja banci mogućnost da otkloni razlog za raskid ugovora,
• Postupak trećih radi otvaranja stečaja nad korisnikom kredita nije dozvoljen bez prethodne konzultacije s bankom;
• Naknade štete koje ugovorom pripadaju korisniku kredita isplatit će se banci;
• Nije moguće zamijeniti izvođače radova na projektu bez prethodnog dogovora s bankom;
• Sva jamstva i garancije temeljem ugovora s trećima su ustupljena banci i nikakva plaćanja po istima nisu moguća bez kontrole banke;
• Izmjene ugovora između nositelja projekta i trećih nisu moguće bez suglasnosti banke;
• U policama osiguranja će biti naveden osigurani interes banke;
• Predstavnicima banke bit će dopušten pristup svim sastancima, projektu i dokumentaciji projekta kako bi banka imala potpuni uvid u razvoj projekta kojeg financira;
• Projektna dokumentacija, koja je inače u posjedu izvođača radova, dostavit će se banci  u slučaju da odluči intervenirati u projekt i zamijeniti postojećeg nositelja projekta novim investitorom radi realizacije projekta.
• Ugovori s pod-izvođačima prenijet će se banci u slučaju da je izvođač u prekršaju istih.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.