Hrvatska je prema indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala najbliže bila prolaznoj ocjeni u prvoj polovici mandata koalicijske Vlade, a od tada su, nažalost, prošle godine. Upravo taj podatak – da ju je za vrijeme Račanove Vlade te 2001. dijelio tek 1,1 bod od prolaznog indeksa koji iznosi 5 bodova i koji predstvalja prihvatljivu razinu korupcije koja ne nagriza temelje društva, a da od tada kontinuirano nazaduje na korupcijskoj ljestvici, potvrđuje našu političku realnost. Što god mislili politički prvaci o tome tko ima veće šanse predstavljati se kao kapacitet za borbu protiv korupcije, činjenice govore da je dosad politički deficit kod vladajućih razlog izostanka kontinuiranog pomaka u borbi protiv korupcije, a jednako je karakterističan za obje Vlade, bivšu i sadašnju. Svoje korijene ima u otporu pojednih tvoraca svih dosadašnjih vlasti uvođenju pravila igre koja preveniraju korupciju u javnoj sferi. Unatoč razlikama u raspoloženju birača i promjenama Vlada, kad je u pitanju borba protiv korupcije u javnom sektoru, građani i poslovna zajednica još nisu profitirali. Svih godina nesuzbijanja korupcije u kojima Hrvatska stoji u mjestu, polako nazaduje ili se zadovoljava stagnacijom, dok se država “vrti” oko istog nepovoljnog indeksa percepcije korupcije, jasno je da su morali uz blagoslov ključnih političara profitirati bezbrojni “kotačići” koji su kao djelovi vlasti smješteni na adresama gdje bi se trebao dobiti kvalitetan i brz sevis. Besplatno, a ne uz mito.

Od polovine mandata koalicijske Vlade i tada postignute ocjene 3,9, a koja je najviša ocjena kojom su poslovni ljudi i analitičari ocijenili prisutnost korupcije u javnom sektoru te unatoč dogradnji zakonskog okvira, Hrvatska iz godine u godinu polako tone na toj ljestici. Trenutna stagnacija kojom ponavlja broj bodova kao i lani tek je iznimka koja potvrđuje pravilo. Najnovije stanje izražava ocjena 3,4 kojom se Hrvatska našla na 69. mjestu korupcijske iste. To je pozitivan pomak od jednog mjesta u odnosu na 2005., kad je 70. mjesto TI ljestvice dijelila s Burkinom Faso, Egiptom, Lesotom, Poljskom, Saudijskom Arabijom i Sirijom, ali nije znak napretka i nije pokazatelj koji je vrijedan spomena u pohvalnom kontekstu. Negativan trend koji traje od 2001. u potpunoj je suprotnosti sa svim političkim aktivnostima vezanim uz pridruživanje Hrvatske EU. Uz korupciju i njezinu percepciju, problem je multipliciran time što takav trend ne zabrinjava one koji kreiraju političku klimu, bili u opoziciji ili na vlasti. Do danas ta negativna putanja nije bila poticajna za politički konsenzus kojem je cilj kreirati institucionalne brane korupciji, iako je bez toga nemoguća misija bilo koje vlade koja obećava da će postići i bogatije društvo i viši pojedinačni standard. Svi koji tvrde da će se pod njihovom vlašću bolje živjeti, trebali bi poći od toga da standard građana i uvjeti poslovanja drastično padaju u zemljama gdje je visoka percepcija korupcije. Stoga je u usporedbi s političkim konsenzusom oko borbe protiv korupcije, manji problem hrvatskog društva suglasje za rješavanje ratnog profiterstva.