Političke reakcije na financijsku krizu 2008. godine od početka su bile obojene sjećanjima i tumačenjima Velike depresije. Danas se smatra da je svijet ponovljenu međuratnu katastrofu izbjegao uglavnom zahvaljujući tome što su zakonodavci ovaj put donijeli bolje odluke.

No dvije značajke oporavka od krize kvare slavlje. Prva je ta što je unatoč neviđenom monetarnom širenju i strahovito velikim financijskim poticajima oporavak i dalje iznenađujuće slab i nestabilan. Dužnička je kriza u eurozoni izazvala fiskalni pad, a to je pak izazvalo povratak u recesiju. No čak se i u SAD-u, gdje je početnih poticajnih mjera bilo u izobilju, čini da će dugoročna stopa rasta u doglednoj budućnosti ostati ispod razina zabilježenih prije krize. 

Bogati se bogate
Taj kolebljivi uspon podsjeća na tridesete godine 20. stoljeća, kad su mnogi istaknuti ekonomisti  odlučili da svijet ulazi u fazu dugoročne stagnacije. Drugo je upozorenje o stvarnosti nakon krize još opasnije. Mnoge su države na Veliku depresiju reagirale tako što su provodile politike za smanjenje razlika između bogatstva i dohotka pa se zbog toga do polovice dvadesetog stoljeća činilo kao da krajnja društvena i gospodarska nejednakost koja je nekoć bila prisutna u industrijaliziranim zemljama nestaje. No mjerena nejednakost, koja je rasla čak i prije financijske krize, od 2008. godine do danas naglo je porasla zahvaljujući uglavnom tim istim mjerama koje su uzdizali kao sredstvo za sprečavanje nove Velike depresije. Neuobičajena monetarna politika potaknula je procvat tržišta imovine, a cijene dionica i nekretnina u gospodarskim su žarištima rasla unedogled te pritom udaljavale domaće potrošače.

Kako su se bogati bogatili, srednji je sloj spao na nominalnu kamatnu stopu blizu nuli, što u stvarnim okvirima znači da je zapravo bila negativna. Istovremeno je priljev konkurencije iz zemalja s nižim troškovima rada udario na dohodak radničkog sloja. Financijski se sustav stabilizirao gomilanjem strahovitog duga u nekoliko središnjih banaka. Europljani koji razmatraju keynesianske politike suočeni su sa skupocjenim nasljeđem proteklih projekata javnih ulaganja. Tako su Olimpijske igre 2004. godine održane u Ateni Grčku trebale pretvoriti u sjajno i dinamično moderno gospodarstvo. No proizvele su i napušteni olimpijski kompleks Hellinikon i golem dug. Kritičari s pravom upiru prstom u protekcionaštvo i druge oblike korupcije prilikom dodjele ugovora za takve projekte. Jednaka je situacija u Grčkoj i Španjolskoj te u zemljama u razvoju. 

Pobuna u Turskoj
Smatralo da je turski premijer Recep Tayyip Erdo?an genij koji je ostvario gospodarsko čudo. A zatim je najavio plan zamjene pošumljenog parka Gezi na istanbulskom trgu Taksim replikom vojarne iz otomanskog razdoblja u kojemu bi se nalazio trgovački centar te izazvao strahovitu pobunu naroda. Poljskom su harali skandali nakon što su strane tvrtke koje su dobile natječaje za europsko nogometno prvenstvo 2012. godine uzele vladin novac, ali nisu platile poljskim građevinarima koje su unajmili kao izvođače radova. U Brazilu trenutno traju prosvjedi protiv predstojećeg svjetskog nogometnog prvenstva. Ukratko, politička ekonomija keynesijanskih projekata poticaja može biti vrlo problematična jer njihova korist običnim građanima često nije dostupna. Takvi istaknuti projekti djeluju poput kratkoročnog rješenja za nagrađivanje korumpirane elite. Međutim, ono što trenutno hrani nejednakost nije nesputani kapitalizam, već problematična nastojanja javne politike da stabilizira gospodarstva nakon financijske krize. 

© Project Syndicate, 2014.