Odlaskom Diokija u stečaj i službeno je završena jedna od tužnijih epizoda u dvadesetogodišnjoj povijesti dezintegracije nekoć snažne domaće prerađivačke industrije.

Dioki je bio važan dio te povijesti, dugo godina i jedan od tri najveća hrvatska izvoznika, no istini za volju, njegova propast počela je još onoga trenutka kad je izdvojen iz nacionalne naftne kompanije. Na taj način, odvojen od sirovinske baze nužne za proizvodnju, kompanija je postala trajno ovisna o odnosima s prvo državnom, a onda praktički privatnom naftnom kompanijom. Suštinski, Dioki je bio ovisan o političkoj snazi njegova vlasnika Roberta Ježića, a kad je ta snaga počela kopniti, i tvrtka se počela urušavati.

Tijekom posljednje dvije godine domaća javnost svjedočila je cijelom nizu jalovih pokušaja spašavanja barem dijela kompanije, a jednu od tih inicjativa porezni obveznici su platili s 5 milijuna eura državnog novca koji je temeljem bankarske garancije Vlada isplatila nesuđenom ulagaču – turskom Čaliskanu. Dok je obećani povrat tog novca i dalje krajnje neizvjestan, evidentno je da spas Diokija dosad nije bio realan barem iz dva razloga. Kao prvo, Diokijev proizvodni ciklus trenutno je tako posložen da mu i cijena sirovine i cijena konačnog proizvoda ovisi o kretanju na burzama, što poslovanje čini iznimno kompleksnim.

S druge strane, do trenutka otvaranja stečaja formalni većinski vlasnik kompanije je bio Robert Ježić, a ta činjenica – s obzirom na njegovu poslovnu reputaciju – zasigurno nije bila privlačna bilo kojem ozbiljnijem ulagaču. Utoliko, možda je stečaj i najzdravije rješenje situacije u Diokiju, pa bi nakon čišćenja dubioza poneki zdravi dio kompanije mogao biti spašen.