Nakon gotovo godinu dana pregovora ovih dana završava faza pregovaranja socijalnih partnera oko Zakona o radu. I već je i vrijeme.

Nakon što su se na početku pregovora dosta uspješno  pretresale teme koje nisu od posebnog "interesa" jedne strane, ulaskom u pregovore oko interesnih pitanja pregovori su postali gotovo besmisleni. Zapravo rekla bih da se ne radi o pregovorima već o uvjeravanju druge strane o nužnosti promjena ili, a contrario, o tome kako promjene nisu potrebne. 

Zajednički cilj 
Poslodavci se kao i godinama ranije zalažu za jedan moderan zakon kakav imaju gotovo sve zemlje Europske unije. I pri tome navode argumente kao što su izvještaji stranih agencija, analize Svjetske banke, praksa država članica Europske unije. Radni odnosi mijenjaju se u cijeloj Europi, trendovi pokazuju sve veći razvoj nestandardnih odnosno fleksibilnih oblika rada i ugovora o radu. Poslovi se mijenjaju, tržište se mijenja, poslodavci koji žele biti konkurentni moraju brzo reagirati na promjene, moraju biti u  mogućnosti zaposliti, ali i otpustiti radnike u skladu sa svojim potrebama. Poslodavac koji je konkurentan može stvarati dodatnu vrijednost, može dobivati nove poslove, može se širiti i zapošljavati. I to bi nam trebao biti zajednički cilj, gospodarski rast kao preduvjet za zapošljavanje, razvoj i socijalnu državu, jer što god mi mislili, bez gospodarskog rasta nema niti socijalne države.

Upravo zbog toga razloga Zakon o radu mora se raditi za "najbolje" poslodavce, za one koji igraju prema pravilima, poštuju zakone, cijene svoje radnike kao najvredniji dio kompanije i ulažu u njihov razvoj. To su poslodavci za koje treba donijeti novi Zakon o radu koji će im omogućiti daljnji rast i razvoj, dizanje produktivnosti, fleksibilnost u zapošljavanju, internu fleksibilnost, radno vrijeme koje će im omogućiti brzo odgovaranje na tržišne promjene. No, sindikati žele da novi Zakon o radu služi kao zaštita od loših poslodavaca, jer naravno ima i takvih. No pitanje je da li nam doista treba Zakon o radu za one loše? Ono što je sigurno suludo je predviđati u zakonu što se sve može eventualno zlouporabiti pa onda zapriječiti bilo kakvu mogućnost slobodnijeg normiranja. Nikada niti jedan zakon nije uspio, niti će uspjeti, stati na kraj svakom pojedincu koji želi igrati mimo pravila i prevariti sustav. To je naprosto nemoguće. No pisanjem zakona po mjeri onih loših, sankcioniraju se i  onemogućavaju u svom poslovanju i oni koji se drže zakona, a to nije pravedno.Naravno da postoje loši poslodavci, ali isto tako postoje i loši radnici.

Zakon o radu odnosno prava koja on propisuje mogu zloupotrebljavati obje strane i zato je najbitnije da se takvo ponašanje sankcionira. No veliku ulogu oko Zakona o radu imaju i mediji koji, s obzirom da se radi o zakonu koji utječe na vrlo veliki broj ljudi, svojim bombastični naslovima samo dolijevaju ulje na vatru. Kao primjer možemo uzeti odredbe o fleksibilnom radnom vremenu – odredbe koje su u novinama popraćene naslovima tipa "raditi ćemo od jutra do mraka", "poslodavci žele iscrpiti radnike" i sl., a zapravo se nitko nije potrudio malo istražiti i vidjeti o čemu je riječ. Naime, prijedlog poslodavaca bio je da usvojimo praksu koju imaju sve zemlje EU (i to u puno fleksibilnijem obliku) te da radno vrijeme ne mora biti svaki dan osam sati, već da se ono može nejednako rasporediti, sukladno potrebama poslodavca ali i radnika. Pri tome bi se u razdoblju od 4 mjeseca fond sati nivelirao i u prosjeku bio 40 sati tjedno odnosno 48 s prekovremenima, kao što je to i sada. Jedina razlika bila bi da radni dan ne mora svaki dan trajati osam sati, no u konačnici bi radili isti fond sati kao što radimo i sada. Na dnevnoj bazi nekad bi radili više od osam sati, nekad manje. 

Lakša organizacija
No sindikati smatraju da bi to poslodavci iskorištavali (iako to oni u EU ne čine, mi smo valjda poseban slučaj) te da bi valjda svi radili u nejednako raspoređenom vremenu, a poglavito bi poslodavac maltretirao žene s malom djecom i iz zabave ih maltretirao s nejednakim rasporedom radnog vremena. To naprosto nije točno. Ne postoji poslodavac koji bi radno vrijeme raspoređivao nejednako ako mu to ne treba. U Europskoj uniji fleksibilno radno vrijeme služi ne samo radi lakše organizacije poslovnih procesa poslodavcima, već i radi lakšeg spajanja privatnog i poslovnog života radnika. Izgleda da jedino mi nikako ne možemo prihvatiti činjenicu da nekim radnicima odgovara radno vrijeme koje se može pomicati sukladno njihovim potrebama, odnosno potrebama njihove obitelji. U konačnici, svi smo različiti i svi imamo različite potrebe, ali gospodarski rast naša je zajednička potreba.