Treba li nam i koliko energije proizvedene iz obnovljivih izvora i koji bi to izvori trebali biti pitanje je oko kojeg vjerojatno nikad neće biti postignut konsenzus među domaćim energetskim stručnjacima.

Pa, dok će neki neosporno pozdraviti namjeru države da prioritet stavi na razvoj hidroelektrana, te energiju biomase – gdje posjedujemo vlastiti energent i sposobnost da proizvodimo opremu – teško se oteti dojmu kako je rezanje kvota za proizvodnju energije iz sunca i vjetra ipak previše radikalno. No, Hrvati očito i ne znaju drukčije.

Tek prije godinu dana Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicije predstavio je strategiju po kojoj je do 2020. u Hrvatskoj trebale biti instalirane vjetroelektrane snage 1200 megavata. Bio je to teško shvatljivi radikalizam, no ništa manje radikalno nije niti rješenje da se ta kvota svede na trećinu. U samo godinu dana iz jedne krajnosti došli smo u drugu. Čini se da smo cijelim putem lutali.