Terminal za dopremu tekućeg prirodnog plina, koji Adria LNG konzorcij planira sagraditi na Jadranu, bit će kapaciteta od osam do deset milijardi prostornih metara tog energenta. Ulaganje u taj terminal kretat će se između 600 i 800 milijuna eura, no konačan iznos ovisit će o kapacitetu terminala te potrebnim plinovodima i drugim zasad nepoznatim troškovima, doznajemo iz konzorcija. Kapacitet prihvata jadranskog LNG terminala do deset milijardi prostornih metara godišnje je, prema mišljenju stručnjaka, jedino isplativ zato što bi manji terminal zadovoljavao samo hrvatske potrebe pa bi strani članovi konzorcija ubrzo izišli iz cijelog posla. Terminal bi trebao proraditi krajem 2011., a konačnu odluku o detaljima cjelovitog projekta članovi konzorcija donijet će 2008. Do tada će se, naime, dovršiti sve potrebne studije i analiza utjecaja terminala na okoliš. Prema najavama iz resornog ministarstva krajem ove ili početkom sljedeće godine posebno će Vladino povjerenstvo na čelu s ministrom gospodarstva, rada i poduzetništva Brankom Vukelićem analizirati sve potencijalne lokacije i odrediti najbolju. No struka koja je terminal htjela graditi još devedesetih, podsjećamo, analizirala je sve makro- i mikrolokacije na Jadranu. Najboljom se makrolokacijom pokazao Krk, a najboljom mikrolokacijom Omišalj.

Seoba u Zagreb
Bilo kako bilo, sjedište starog Adria LNG konzorcija devedesetih registriranog na Malti uskoro će se preseliti i registrirati u Zagrebu, a potom će zainteresirane kompanije potpisati memorandum o razumijevanju o provedbi projekta. Dosadašnja vlasnička struktura konzorcija u novom će konzorciju biti izmijenjena. U njega će ući njemački E.ON, s deset posto HEP i pet posto Plinacro, pa će hrvatski udjel u konzorciju s dosadašnjih Ininih 10 porasti na 25 posto. Novi će konzorcij činiti njemačke tvrtke E.ON i RWE, francuski Total, austrijski OMV, slovenski Geoplin te Ina, HEP i Plinacro. Glavni je razlog za gradnju terminala na Jadranu, objašnjavaju u Adria LNG konzorciju, činjenica da Hrvatskoj, ali i okolnim zemljama, treba sve više plina. Stručnjaci procjenjuju da će hrvatska godišnja potrošnja sa sadašnjih tri milijarde prostornih metara plina do 2015. porasti na pet do 5,5 milijardi prostornih metara. U Europi već postoji 13 prihvatnih LNG terminala, od čega je dobar dio na Mediteranu. Nekoliko ih je u Španjolskoj, Italija ima jedan, no gradi i drugi, a planira ih još nekoliko. U konzorciju ističu da LNG ima znatno manji utjecaj na okoliš od nafte jer plinski tankeri za razliku od naftnih nemaju balastnih voda, a nema ni opasnosti od izlijevanja nafte u more. Što se povijesti LNG-a tiče, proces likvifakcije – pothlađivanja plina koje mu smanjuje volumen i stavlja ga u tekuće stanje – otkriven je početkom 20. stoljeća pri proizvodnji helija. Prvo postrojenje za poravnanje tzv. peak proizvodnje sagrađeno je 1941. u Clevelandu, Ohio, gdje se 1944. dogodila prva nesreća na postrojenju, na koju se protivnici LNG-a na Jadranu često pozivaju. Prvi prekooceanski LNG brod zaplovio je 1959., a riječ je o brodu Methane Pioneer iz SAD-a koji je pokusno dopremio tekući prirodni plin u Veliku Britaniju. Pet godina poslije, točnije 1964., Velika Britanija naručuje gradnju postrojenja u Alžiru te ubrzo organizira prvu komercijalnu dobavu LNG-a na Otok. Prvi LNG brodovi iz Japana zaputili su se prema Aljasci 1969. godine. Što se moderne LNG trgovine tiče, zorno je dočarava podatak da je 2005. godišnja trgovina LNG-a iznosila 143,3 milijuna tona.

Pad proizvodnje u Europi
Novi se terminali grade u Rusiji, Indoneziji, Australiji, Maleziji, Kataru, Jemenu, Nigeriji, Ekvatorskoj Gvineji i Norveškoj, što će proizvodnju tekućeg prirodnog plina povećati za 92,9 milijuna tona. Što se planiranih terminala tiče, interes pokazuju Indonezija, Australija, Brunej, Rusija, Peru, Iran, Angola, Egipat, Alžir, Nigerija, Trinidad i Tobago, Venezuela, Rusija i Libija. Ako ih sve navedene zemlje sagrade, svjetska će trgovina tekućim prirodnim plinom narasti za dodatnih 270,6 milijuna tona. Po svjetskim oceanima angažirano je 211 LNG brodova, a u brodogradilištima ih je naručeno 139. Što se europskog kontinenta tiče, Europa LNG treba zbog konstantnog opadanja proizvodnje plina na Starom kontinentu zbog čega je potrebno povećanje da bi se zadovoljile povećane potrebe za plinom. Glavni europski uvoz plina oslanja se na plinovod iz Rusije. Kako je tijekom zime 2005./2006. Europi taj uvoz smanjen zbog neriješenih pitanja cijene između Gazproma i Ukrajine, europske vlade i dobavljači plina više se ne žele boriti s rizikom prevelike ovisnosti o ruskom plinu. Stoga, objašnjavaju u Adria LNG konzorciju, mnoge zemlje planiraju izgradnju LNG terminala kako bi im se otvorio put na globalno tržište plina. Zato će se i europski uvoz LNG-a s današnjih 37,4 milijuna tona godišnje u bliskoj budućnosti znatno povećati.