Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-380/2001 ističe se da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da su između tužitelja kao komitenta i Ž. b. d.d. Ž. kao komisionara sklopljeni ugovori o komisionu, po kojem se u smislu odredbe čl. 771. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), komisionar Ž. b. d.d. Ž. obvezala da obavi u svoje ime i za račun komitenta – tužitelja poslove koje mu povjerava komitent tužitelj, te da je Ž. b. d.d. Ž. u izvršenju tog ugovora zaključila s tuženicima ugovore o kreditima u kojima je i navedeno da su sredstva koja se odobravaju tuženicima po namjeni komisioni kredit iz sredstava tužitelja, koje ugovore o komisionom kreditu iz sredstava tužitelja i obavijesti o stanju dugovanja su potpisale ovlaštene osobe tuženika.

To što iz ugovora tužitelja s bankom nije vidljivo je li ugovorena naknada, ugovor o komisionu ne čini ništavim, jer iz odredbe čl. 771. st. 2. ZOO proizlazi da ona i ne mora biti ugovorena jer po citiranoj odredbi proizlazi da komisionar ima pravo na naknadu i kad ona nije ugovorena. Isto tako, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tužitelj ovlašten potraživati vraćanje od tuženika, jer je odredbom čl. 789. ZOO propisano da u slučaju stečaja komisionara komitent može zahtijevati od trećega kome je komisionar predao stvar da mu isplati njihovu cijenu odnosno još neisplaćeni dio. Tu znači da u takvoj pravnoj situaciji tužitelj za naplatu neisplaćenog dugovanja i ne mora tražiti odobrenje od komisionara. To što bi tužitelj, a eventualno i tuženici, date im kredite koristili u suprotnosti s njihovom namjenom ugovore o kreditu ne čini ništavim, jer je odredbom čl. 1067. ZOO propisano da se takav ugovor može otkazati prije isteka ugovorenog roka.

Valjanost cesije, postojanje tražbine

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Revt-75/2002 utvrđuje se da iz same pravne prirode ustupa potraživanja (cesije) proistječe neophodnost postojanja tražbine vjerovnika. Ako takve tražbine nema, ugovor o cesiji nije valjan. Kad ustupatelj (cesionar) nije primatelju ustupanja (cedentu) predao nikakve isprave o dugu, niti obveznicu, niti na drugi način dokazao postojanje potraživanja navedenog u ugovoru o cesiji, kako to propisuje odredba čl. 441. st. 1. ZOO, pravilno nižestupanjski sudovi smatraju takvu cesiju pravno nevaljanom slijedom čega odbijaju prijebojni i protutužbeni zahtjev tuženika kao neosnovan. Ovakvo stajalište u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud jer se temelji na utvrđenim činjenicama i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka neprihvaćanjem prijedloga tuženika za vještačenjem opstojnosti cesionareve tražbine, jer takav prijedlog samo znači da je postojanje tražbine upitno pa upravo zbog toga ni ugovor o cesiji nije valjan. Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika-protutužitelja kao neosnovanu. 

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik