Dužnički problemi građana Hrvatske, ali i znatno više od toga rastuće siromaštvo koje se očituje u stopi rizika od njega većoj od 21 posto, zaslužuju ozbiljne rasprave.

Utoliko i inicijativa predsjednika Ive Josipovića za subotnju sjednicu njegova Savjeta za gospodarstvo te Vijeća za socijalnu pravdu nije od viška. No, koliko ona može biti utjecajna ili pak "dobar početak" u smislu provedbe iznesenih 20 preporuka, to je druga priča. Domet predsjednikovih inicijativa ipak je ograničen na promicanje ideje socijalne pravednosti i apele bez izvršne snage i odgovornosti, a pored toga, neki prijedlozi dvojbeni su i s aspekta pravnog sustava. Možda bi stoga korisnije bilo da je Josipović potaknuo tematsku sjednicu Vlade, smatra Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta koji je nedavno i spočitnuo Pantovčaku neaktivnost u vezi s ekonomskim i socijalnim stanjem u zemlji. Osim što se, u cjelini gledano, velika većina ljudi kako-tako ipak nosi sa svojim kreditnim obvezama, neke od iznesenih preporuka su kucanje na otvorena ili odškrinuta vrata. Primjerice, u zakonsko reguliranje instituta osobnog bankrota i mimo preporuke s Pantovčaka se krenulo, jednako kao što banke i danas s nizom građana koji su upali u poteškoće sa servisiranjem ulaze u razne aranžmane rasterećivanja, privremenih moratorija i reprograma.

Dobar dio preporuka podrazumijeva promjene Ovršnog zakona i Zakona o obveznim odnosima, s tim da su neke prilično nedorečene pa zasad više-manje zvuče nadobudno i pomalo populistički. I Boris Cota, predsjednik Savjeta za gospodarstvo, priznao je da je dio predloženih mjera nedorečen, poput one da Vlada i lokalne jedinice ne pokreću parnice i ovrhe na dug manji od 5000 kuna, a vezano uz preporuku da HNB preuzme nadzor nad određivanjem kamata banaka, naglasio je kako nije za petljanje u poslovnu politiku banaka. Željko Ivanković, član istog savjeta i urednik časopisa Banka, na ideju limitiranja iznosa za pokretanje ovrhe ili parnice odgovorio je konkretnim izračunom da bi se pristojba HRT-u, na primjer, prema toj zamisli mogla neplaćati pet godina. Teško je i zamisliti što bi za niz javnih/komunalnih poduzeća, ali i državne financije,  značilo toleriranje tolikog akumuliranja potraživanja od građana. S druge strane, sa "pet po pet tisuća" građani bi, hipotetski mogli nakupiti desetke tisuća kuna duga prema takvim tvrtkama. U slučaju dugovanja prema državi, zamjenik ministra financija je umjesto odgovora podsjetio kako ni država nije pošteđena "dužničkog ropstva", o čemu govori i 11 milijardi kuna godišnjeg troška kamata.

I sam predsjednik Josipović priznao je, doduše, da je "pravo rješenje dužničke krize samo u gospodarskom oporavku i otvaranju radnih mjesta", no dok se to ne dogodi "ne možemo nijemo gledati kako sve veći broj građana i njihovih obitelji tone u siromaštvo". Paket mjera predložen iz ureda predsjednika u većoj je mjeri tako i usmjeren na dužničke probleme građana iako je (ili upravo zato što je) problem rastućeg siromaštva i veći i  dublji. Te kategorije treba ipak promatrati zasebno, naglašava Danijel Nestić s Ekonomskog instituta. U skupini dohodovno najsiromašnijih manje od 20 posto njih je u kreditima, dok je kod onih sa srednjim i visokim dohotcima kreditno zaduženo njih dvije petine. Da se pak u Hrvatskoj ne može govoriti o suvisloj borbi protiv siromaštva govori i to što su unazad posljednjih desetak godina vlade i Sabor donijeli nekoliko programa borbe protiv korupcije, dok jedini pisani dokument o borbi protiv siromaštva datira još iz 2001., podsjetio je u stručnom članku o siromaštvu (iz 2011.) Zoran Malenica sa splitskog Pravnog fakulteta.