Veliki je mešetar zakuhao krizu vlade tako što je njegova stranka Narod slobode (Popolo di libertá) povukla podršku politici "tehničkog" premijera Marija Montija, što je ovog potaklo da najavi ostavku. Odmah potom, bivši je višestruki premijer obznanio da će se još jednom kandidirati na predstojećim izvanrednim parlamentarnim izborima, čiji će datum odrediti predsjednik Giorgio Napolitano. "Kandidirat ću se iz odgovornosti prema talijanskom narodu", cinično je objavio 76-godišnji tajkun, samo 13 mjeseci otkad je odstupio pod pritiskom financijskih tržišta i nekolicine europskih lidera, koji su smatrali da je njegova premijerska uloga prepreka za oporavak ne samo Italije, nego i eurozone. Jer, analitičari odavna upozoravaju da je najveća opasnost po eurozonu nestabilnost Italije. Dok se Španjolska možda, nipošto i izvjesno, dade spasiti paketima pomoći iz raznih fondova, Italija je zbog opsega svog gospodarstva i duga od dvije tisuće milijardi eura "prevelika za spašavanje". U studenom 2011., kad se teško zadužena Italija nalazila na udaru ulagača, za premijera je instaliran 69-godišnji Monti, doživotni senator, profesor ekonomije i bivši europski povjerenik. U jeku rasprodaje talijanskih obveznica i povećanih troškova daljnjeg zaduživanja, Monti je na čelu tehnokratske vlade prionuo na sprečavanje grčkog scenarija. I obavio, po mišljenju većine, vrlo dobar posao. Mnogi kažu da je pod Montijem Italija bila na dobrom putu, ponovno zadobivši ugled i povjerenje ulagača. No, lukav koliko i kvaran, Berlusconi je osjetio da je dobar dio Talijana sit mjera štednje i rezova te da će mu napad na Montijevu politiku otvoriti put povratka. Bit će mu dovoljno, smatra, obećati sniženje poreza na pred-montijevski nivo i obustaviti rezove javne potrošnje koje je uveo dosadašnji premijer.