Za dio čarolije ovog slavnog grada, čak i kad ga potresaju turbulentna politička zbivanja, zaslužna je njegova sposobnost da prigrli svaki nemir, da se usprotivi vjerojatnosti, da prevlada sve od zagušenog prometa do paralizirane birokracije te da preživi.

Baš kao i Nil, Kairo zadivljuje svojom vječnošću. Raspada se, na što upućuju i krhotine razasute posvuda, no ponovno se gradi. Sjaj svake građevine narušila je prašina, no grad i dalje zadržava neku neizrecivu veličinu. Borba milijuna stanovnika vidljiva je na svakom koraku, no njihovo je dostojanstvo u muci itekako očito. Ovaj se grad opire temeljnim istinama. To je dobro. Mi želimo temeljne istine. Želimo crno i bijelo. "Neće ići", uzvraća Kairo. "Ja sam siv!" Postrevolucijska politička previranja itekako su očita, no mudrost i duh s kojim najstarija država na svijetu oblikuje događaje nisu toliko očiti. Jedno je živjeti u državi kao što je Sirija, gdje je granice odredio neki mrzovoljni britanski birokrat početkom prošlog stoljeća i gdje se pomama za raspadom nalazi uvijek blizu površine. Drugo je, pak, biti dio zemlje i kulture koja je drevna kao ova u Egiptu. O tome sam počeo razmišljati tijekom ustanka na Trgu Tahrir prije dvije godine, koji je doveo do pada Hosnija Mubaraka. Svake noći deseci tisuća ljudi, među kojima je bilo i žena i djece, izašli bi na trg kroz uski prolaz između dvaju tenkova. Stvar je lako mogla eskalirati u katastrofu. Samo trenutak panike i nepromišljenosti mogao je dovesti do paničnog napada i krvoprolića. No prevladali su civiliziranost, poštovanje i strpljivost. Takve istine govore više o dugoročnim izgledima zemlje nego neposredno vidljivi događaji. Ljudskost Italije, aktivni optimizam Brazila i otvorenost Sjedinjenih Američkih Država kvalitete su koje statistički podaci ne mogu izmjeriti. Isto tako, nijedno istraživanje ne može prepoznati kvalitetu koju sam ja spoznao na Trgu Tahrir. Nije slučajno Egipat, svjestan cijene i besmislenosti rata, prvi poveo arapske zemlje u pomirbu s Izraelom.

U Kairu volim zastati i osjetiti ritmove grada. Baš kao i mnoga druga mjesta, Kairo spaja dva potpuno različita svemira. Postoje ona klimatizirana, globalizirana i ulaštena mjesta gdje kavu možete popiti po istoj cijeni kao u Parizu ili New Yorku. Ondje se vrijeme kreće tempom 21. stoljeća, a na TVu se nižu vijesti i modne revije. A postoji i svijet u kojem se većina Kairaca živi i smije, mjesto puno lokala u kojem se piju zaslađena kava i čaj i jede grah. Lagodno biste nekoliko dana mogli živjeti na neglobalizirano grahu za cijenu one jedne globalizirane šalice kave s mlijekom. Mnogi kafići u sporom svijetu nude šišu, gdje uz dim duhana s okusom jabuke možete prosjediti dan. Ovdje nema žurbe jer, kad malo bolje razmislite, ništa se neće promijeniti. Aktivnost i kretanje pogrešno izjednačavamo s postignućem. Više se može postići stankom. Nedavno sam čitao jedan broj časopisa očeve srednje škole u Johannesburgu iz godine kad je maturirao, 1938. U uvodniku je pisalo: "Uređaj je spojio ljude kao nikad dosad. Pariz i Berlin danas su bliži nego što su susjedna sela bila u srednjem vijeku. Na neki je način pojam daljine ukinut." To je bilo više od pedeset godina prije nego što je izumljen internet. Važno je usporiti, i to ne samo zato što nismo prvi ljudi koji smatraju da se svijet ubrzao. Čak i u sporom svijetu Kaira postoje iznenađenja. Dok sam pušio šišu u lokalu u ulici Kasr elNil, jedna mi je prijateljica pokazala da lokal nudi bežični internet. Pokušala se spojiti, ali nije imala lozinku. "Koja je lozinka?" pitala je vlasnika. "Nike", rekao je i nastavio točiti kavu.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com