Justine Forriez budi se rano, sjeda za računalo i traži posao. Svaki tjedan ide na Zavod za zapošljavanje, ali više zbog društva. Ima magisterij s područja zdravstvene administracije. Nakon što je odradila dvogodišnji pripravnički staž, danas živi od pomoći države te povremeno radi poslove kojima ne može platiti ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje; uglavnom je riječ o čuvanju djece ili konobarenju. Čuva jednog psa, za što dobije 6,5 dolara dnevno.

S tih dodatnih 45 dolara mjesečnog prihoda može, kaže, otići u kupnju namirnica. Dvadesettrogodišnja Justine samo je jedna od mnogobrojnih mladih i nezaposlenih stanovnika Francuske i drugih zemalja Europe s niskom stopom rasta, koji odrađuju pripravnički staž i kratke ugovore na određeno, no ne mogu naći stalni posao koji bi im omogućio francuski ideal – vlastitu nekretninu i mogućnost plaćanja poreza. Ovo je "lebdeća generacija", kojoj je situaciju pogoršala kriza eurozone, a njihova se muka tumači kao neuspjeh sustava: elitističke obrazovne tradicije koja diplomce ne uključuje u radnu snagu, krutog tržišta rada na koje je teško ući te poreznog sustava zbog kojega je tvrtkama skupo zaposliti nekoga na puno radno vrijeme te teško i skupo zaposlenika otpustiti. Uslijeg toga došlo je, prema riječima analitičara i državnih dužnosnika, do novog i rastućeg sektora obrazovanih nezaposlenih ljudi, koji odgađaju život i koji svojom nemogućnošću da nađu dobre poslove štete poreznoj dobiti, mirovinskim programima i tržištu nekretnina. Kad se to pribroji velikom broju nezaposlenih mladih kojima obrazovanje nije dostupno, sve se više stječe dojam da bi Francuska i druge zemlje zapadne Europe mogle izgubiti čitavu generaciju te tako još više naštetiti izgledima za gospodarski rast.

U Europskoj uniji raste broj nezaposlenih u dobi od 15 do 24 godine – u Francuskoj ih je 22 posto, u Španjolskoj 56 posto, u Italiji 36 posto. No ti se brojevi odnose samo na one koji traže posao. Postoji i druga kategorija: oni koji "nisu zaposleni niti se obrazuju", kao što je to istaknula Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj. Prema istraživanju Eurofounda, agencije EU za istraživanje, u Europi je 14 milijuna mladih koji ne rade, a države članice godišnje zbog socijalnih davanja i gubitka proizvodnje ostanu bez 200 milijardi eura, što je 1,2 posto bruto domaćeg proizvoda europskog bloka. Osim 51 posto mladih Španjolaca koji traže posao, 23,7 posto njih u dobi od 15 od 29 godina jednostavno je odustalo od potrage, kaže Anne Sonnet, viša stručnjakinja za ekonomiju pri Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj, koja se bavi nezaposlenošću. U Francuskoj je takvih 16,7 posto, a u Italiji 20,5 posto. Jednako je tmurna i činjenica što 42 posto mladih radi privremene poslove, a prije samo deset godina, prema Eurofoundovu istraživanju, bilo ih je nešto više od trećine. Otprilike 30 posto, to jest oko 5,8 milijuna mladih, radi honorarne poslove, što je u odnosu na 2001. godinu porast od gotovo 9 posto. Taj je trend osobito zamjetan u Francuskoj, gdje danas 82 posto zaposlenih radi na ugovor na određeno vrijeme, kaže ministar rada Michel Sapin.

Anne Sonnet kaže da se tvrtke boje stalnog zapošljavanja jer gospodarski rast stagnira, a socijalna su davanja visoka, a problem je i u tome što obrazovni sustav veću vrijednost daje slobodnim umjetnostima nego tehničkoj i industrijskoj stručnosti. "Često ni ne usvoje vještine koje poslodavci traže", dodaje. "Jednostavno nisu spremni za rad." Anne Sonnet zalaže se za širi sustav pripravništva, kao što je slučaj u Njemačkoj, gdje učenici i studenti honorarno rade tijekom školovanja. Michel Sapin istaknuo je da se predsjednik François Hollande tijekom kampanje zalagao za smanjenje nezaposlenosti među mladima. Socijalistička je vlada uključena u težak "socijalni dijalog" s tvrtkama i sindikatima radi izmjene pravila rada, lakšeg ulaska na tržište rada i povećanja konurentnosti francuskih tvrtki putem postupne izmjene troškova socijalne skrbi. Glavna ideja pregovora, kako kaže Sapin, jest stvoriti kooperativniji i fleksibilniji sustav koji bi u teškim vremenima omogućio više "djelomičnog zaposlenja". No za takve "strukturne" promjene, ako se uopće i dogode, treba vremena.

Steven Erlanger; Maia de la Baume i Stefania Rousselle doprinjele izvještaju iz Pariza i Lillea