Nakon eksplozije marinca Sebastiana Gallegosa iz nesvjestice je trgnulo listopadsko sunce koje se probijalo kroz vodu, a taj je prizor bio toliko divan da je pomislio da sanja. A onda je ugledao nešto što ga je vratilo u okrutnu stvarnost: ruku koja je plutala blizu površine, a oko zgloba je bila opasana crnom trakom za kosu.

Ta ga je traka podsjećala na suprugu, ta jeftina amajlija koju je nosio prilikom svake patrole u Afganistanu. Sad je u izmaglici pratio kako na lijenoj struji pluta poput naplavljenog drveta, spojena s rukom koja s njime više nije bila spojena. Eksplodirao je s bombom i utapao se na dnu jarka za navodnjavanje. Dvije godine kasnije vodnik je spojen s drukčijom vrstom uda, robotskim uređajem vrijednim 110.000 dolara, koji ima elektronički motor i senzore koji očitavaju signale iz njegova mozga. Nalazi se u ordinaciji svoje fizijatrice, podiže i spušta spužvu te na računalnom ekranu prati živčane signale u ramenu. Stisni šaku, podigni lakat, ponavlja sam sebi. Mehanička se ruka podiže, no šaka nalik pandži se otvara, a spužva ispada iz ruke. Pokušaj ponovno, kaže fizijatrica. Isti rezultat. Idemo ponovno. Sitni zupčanici zuje, a njemu se čelo mreška od mentalnog napora. Lakat se podiže, a ovog puta šaka ostaje stisnuta. Počinje duboko disati. Uspjeh. "Dok ste beba, možete se primiti za prst", kaže vodnik. "Ja to moram ponovno naučiti." I nije to lak zadatak. Među više od 1570 američkih vojnika koji su u Afganistanu ili Iraku ostali bez ruku, nogu, stopala ili šaka, gornje je udove izgubilo njih manje od 280. Njima je u mnogočemu znatno teže naviknuti se na umjetni ud nego osobama koje su ostale bez nogu.

Ortopedi kažu da su noge snažnije, ali da su ruke pametnije. Gornji su udovi među najsloženijim alatima kojima tijelo raspolaže. Oponašanje njihovih pokreta uz pomoć robotičkih ruku zna biti strahovito teško pa su pacijenti prisiljeni osvijestiti različite mišićne kontrakcije u pokretima koje su nekoć obavljali bez razmišljanja. Tako, na primjer, da bi savili lakat, moraju razmišljati o kontrakciji bicepsa iako tog mišića više nema. No pomisao na to svejedno odašilje živčani signal umjetnoj ruci da se savije. Za svaki je pokret potrebno vježbanje mozga. "Kod proteza na gornjim udovima puno toga ovisi o mentalnoj gimnastici", kaže Lisa Smurr Walters, fizijatrica koja radi s vodnikom Galegosom pri Centru za neustrašive vojnog medicinskog centra Brooke u San Antoniju. Iako je tehnologija razvoja umjetnih nogu u posljednjih deset godina drastično napredovala, umjetne ruke slabo su pratile taj napredak. Najraširenije elektroničke ruke, koje su se prvi put pojavile u Sovjetskom Savezu pedesetih godina 20. stoljeća, poboljšane su uz pomoć lakših materijala i mikroprocesora, no njima se i dalje teško upravlja. Osobe koje su izgubile gornje udove također se moraju nositi s ključnim gubitkom osjeta. Za njih, naime, dodir, sposobnost da se dječja koža razlikuje od brusnog papira ili da se primanje čekića razlikuje od rukovanja, više ne postoji. Zbog toga gotovo polovica onih koji izgube gornji ud ne žele proteze i oslanjaju se na korištenje jedne ruke. Gotovo svi koji ostanu bez noge koriste se umjetnim nogama. Međutim, vodnik Gallegos, (23), dio je ambiciozne skupine invalida koji žele iskoristiti napredak u tehnologiji gornjih udova. Početkom ove godine podvrgnuo se revolucionarnoj operaciji zvanoj ciljana obnova oživčavanja mišića, koja osnažuje sitne živčane signale koji upravljaju rukom. Operacijom se stvaraju dodatni "priključci" s kojima se elektrode umjetnog uda mogu spojiti. Ako više priključaka očitava jače signale, protezom će se intuitivnije upravljati, kaže Todd Kuiken s Instituta za rehabilitaciju u Chicagu.

Umjesto da mora razmišljati o stezanju tricepsa i bicepsa samo da dlan stegne u šaku, vodnik će samo razmišljati, a odgovarajući bi se živci trebali automatski aktivirati. Vodnik Gallegos više se nije morao toliko koncentrirati na stezanje različitih mišića: kad je htio da se ruka pomakne, ona se pomaknula brže i uz manje trzanja. No i dalje ima problema s "unakrsnom komunikacijom", tijekom koje određeni živci dominiraju drugima. Ako, na primjer, dominira živac zgloba, pacijent će morati razmišljati o savijanju zgloba kako bi se dlan sklopio. "No uz ponavljanje se živci sami dovedu u red i više ih neće morati pokušavati prevariti", kaže Kuiken. Unatoč silnom napretku koji je ostvario u radu s umjetnom rukom, vodniku Gallegosu i dalje je jako neugodno kad s njome izlazi u javnost. Gotovo godinu dana nakon što se umalo utopio vodnik Gallegos nije prilazio vodi. No psihijatar ga je prisilio da prevlada svoj strah, najprije plivanjem, a potom vožnjom kajaka i jedrenjem. Ben Kvanli, bivši olimpijac koji vodi program vožnje kajaka za vojnike invalide, kaže da je vodnik Gallegos u početku imao ambivalentan stav. Bio je dovoljno brz da ga Kvanli potakne da se okuša u kvalifikacijama za paraolimpijsku reprezentaciju sljedeće godine. "Neovisnost je jako važan dio svega", kaže Kvanli. Vodnik Gallegos nakon gubitka ruke mučio se s gubitkom neovisnosti. Odjednom je morao tražiti pomoć s gumbima, patentnim zatvaračima, vezicama za cipele. A i danas se strese kad se sjeti kako je vikao na suprugu Tracie dok je sastavljala komodu za dnevnu sobu koju on sam nije mogao sastaviti. Više ne razvija dugoročne planove kao nekad. Stvari moraju biti jednostavne, kako sam sebi kaže – zato je odlučio napustiti marince. Ići na fakultet. Naučiti vezati cipele robotskom rukom. A možda postane i paraolimpijac.

James Dao