U državi obilježenoj sukobima, gdje su sektaške netrpeljivosti podijelile susjede, pa čak i obitelji, ovaj planinski grad poznat po odlikama duhovnog zdravlja i svježeg zraka prava je oaza tolerancije. Stanovnici ovoga drevnog, većinski kršćanskog grada, jednoga od posljednjih mjesta na kojima se još uvijek govori zapadni aramejski, jezik Isusa Krista, na samom početku sukoba u Siriji prije 20 godina zakleli su se da neće podleći sektaškim napetostima te da se neće uvući u kaos koji vlada zemljom.

Njihova odlučnost još je više hvalevrijedna ako se pogleda gdje je smješten grad – na glavnoj prometnici između razorenog grada Homsa i rascijepljenog glavnog grada Damaska, od kojeg je udaljena samo sat vremena vožnje. No ona je odraz gorkog povijesnog iskustva. Naime, grad Maloula je tijekom Velikog sirijskom ustanka 1925. godine bio pod opsadom. Tada su se pobunjeni Druzi, kršćani i muslimani pokušavali riješiti francuskog kolonijalnog jarma. Mnogi stariji stanovnici ovoga grada odgajani su na pričama o tome kako su se žene i djeca skrivali u planinskim spiljama koje okružuju grad ne bi li izbjegli zvjerstva. Kršćani su ovdje uglavnom ili grkokatolici ili pripadnici grčke pravoslavne crkve, dok su muslimani Suniti. No većina stanovnika ne voli se određivati prema religiji te se identificiraju jednostavnom rečenicom "Ja sam iz grada Maloula". Mahmoud Diab, sunitski imam u ovome gradu kaže: "Na samom početku ovoga rata održao sam sastanak s glavnim vjerskim vođama u zajednici, biskupom i nadstojnicom samostana. Odlučili smo da nećemo ratovati čak ni ako se borbe budu vodile u planinama koje nas okružuju." Diab, također zastupnik u sirijskom parlamentu, u dvorištu svoje džamije izblijedjelim plakatom iskazuje podršku sirijskom predsjedniku Basharu alAssadu. "Riječ je o sektaškom ratu, no u politici to ima drugo ime", sliježe ramenima.

"Ali stoji činjenica da ovdje u gradu Maloula nema rata. Ovdje se svi međusobno poznajemo."Diab navodi da je tolerancija ovdje tradicija otkad je sveta Takla, kći poganskog kneza i rana sljedbenica Isusa Krista, pobjegla ovamo u planine u prvom stoljeću nove ere. Bježala je pred očevim vojnicima koji su joj prijetili ubojstvom zbog vjerskih uvjerenja. Prema legendi, kada joj je planina prepriječila put, Takla je pala na koljena u molitvi, na što se planina otvorila. Otud ime grada Maloula, što na aramejskom znači "ulaz". "U ovim planinama obitavaju pripadnici različitih religija. No svi smo složni u stavu da Maloula ne smije i neće biti razorena", dodaje Diab. U svetištu svete Takle kršćanske redovnice, također pobornice Assadove vlade, žive u izolaciji. Ovaj je samostan jedan od 40 vjerski mjesta u gradu, koji je prije rata bio mjesto na kojemu su se i muslimani i kršćani molili za izlječenje od bolesti te pili vodu iz stijene koju je sveta Takla navodno razdvojila. Religija nije problem, kaže Majka Pelahria, grkokatolkinja koja u ovome samostanu živi već 30 godina. "Jednom smo imali muslimana iz Iraka koji je bio teško ranjen pa je svejedno došao ovamo izliječiti se", kaže.I dok ljudi bježe iz gradova kao što su Homs, Damask i Aleppo, u Maloula se vraćaju. "Ovo je moja zemlja", kaže Antonella, Amerikanka porijeklom iz Sirije koja je prije tri godine napustila Los Angeles i Miami te se vratila i otvorila kafić. "Želim biti ovdje", odlučna je.

Janine di Giovanni