Je li vrijeme za fiskalnu konsolidaciju ili poticaj? Trebaju li države povećati ili smanjiti potrošnju? Opet su ta pitanja u središtu rasprava političara i ekonomista. Razumljivo je da su građani zbunjeni: 2008. i 2009. rečeno im je da je prioritet potaknuti gospodarstvo, a 2010. i 2011. da je vrijeme za povlačenje. Trebaju li prioriteti ponovno zamijeniti mjesta?Na godišnjem sastanku Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) u listopadu glavni ekonomist te organizacije Olivier Blanchard potaknuo je kontroverze istaknuvši da su u posljednje vrijeme vlade sklone podcjenjivanju negativnih posljedica fiskalne konsolidacije po gospodarski rast. Obično pretpostavljaju da bi se rezanjem potrošnje za dolar BDP kratkoročno smanjio za 50 centi, no prema Blanchardovu mišljenju pravi ishod u sadašnjim okolnostima bio bi pad između 0,90 i 1,70 dolara. To je vrlo velik jaz, ali i zbunjujuće saznanje: kako može biti toliko nesigurnosti.

Negativne kratkoročne posljedice

Suprotno nagovještajima takvih razilaženja u predviđanjima, ekonomisti zapravo znaju podosta o posljedicama raznih fiskalnih mjera, u najmanju ruku puno više nego što su znali prije. Do 80-ih pretpostavljalo se da je tzv. množitelj, odnosno omjer promjena BDP-a i promjena državne potrošnje, stabilan te da iznosi više od jedan. Rezanje potrošnje od jednoga dolara prema tome je trebalo smanjiti BDP za više od jednog dolara, pa je fiskalno utvrđivanje smatrano ekonomski neisplativim (dok su poticaji smatrani učinkovitima).A onda je došla proturevolucija, koja je predstavila dugi popis razloga zašto je izgledno da je množitelj puno niži.

Govorilo se da će zbog rezanja potrošnje pasti i inflacija. Središnje banke u tome bi slučaju snizile kamatne stope, građani bi počeli trošiti očekujući niže poreze, a povjerenje u poduzeća i poslovanje bilo bi u porastu. U konačnici bi štetni učinak na proizvodnju izostao ili bi bio neznatan. Istina je da su ekonomisti podijeljeni u stajalištima, ali su tvrdoglavi i uporni investitori, pa je ova kontroverza ponukala nova istraživanja učinaka proračunskog utvrđivanja. Razvijene su nove metode mjerenja učinaka tih poteza, predstavljeni novi pristupi koji uzimaju u obzir varijacije množitelja u različitim razdobljima te prikupljeni novi podaci kako bi se donosile bolje odluke vezane uz proračun.Sav se taj trud u konačnici isplatio. Sada imamo vjerodostojne dokaze da ista odluka o rezanju javne potrošnje ovisno o gospodarskim uvjetima može imati vrlo različite posljedice. Možda se to čini kao raj za formaliste, ali ima i važne implikacije za odabire i odluke raznih vlada. Negativne kratkoročne posljedice rezanja potrošnje po gospodarski rast vjerojatno su najgore kada je gospodarstvo već u recesiji jer tada trgovinski partneri također ili smanjuju potrošnju ili povisuju poreze, kamatna stopa središnje banke opasno je blizu nuli, a tržišta zabrinjava sposobnost države da otplati dugove. U takvim uvjetima, kakvi su vladali 2009., množitelj zna biti i blizu broja dva. Dakle, u tim okolnostima bila bi smrtna presuda odlučiti se za fiskalnu konsolidaciju. Poticaji su stoga bili ispravna odluka.

Novi smjer s oporavkom

No, kada je gospodarstvo u procvatu, posljedice fiskalnog utvrđivanja vjerojatno nisu tako štetne. Stoga je bilo pametno početi planirati promjenu smjera u trenu kada se oporavak pokrenuo. Sve postaje zamršenije kada su javne financije izložene krajnjem stresu, a tržište u strahu pred državnom solventnosti, što je slučaj u južnoj Europi. Nema previše empirijskih dokaza za ovakvu skupinu uvjeta jer su takvi slučajevi dosad bili vrlo rijetki. No, logično je pretpostaviti da bi ponovno uspostavljanje održivosti javnih financija imalo snažne pozitivne učinke na povjerenje tržišta i vrijednost obveznica. Istodobno, ako je gospodarstvo već u fazi nagle kontrakcije, što je vrlo često u takvim situacijama, rezanje potrošnje neizbježno će imati ozbiljne negativne posljedice po domaću potražnju. Najbolji izlaz iz te dvojbe provođenje je mjera koje dugoročno poboljšavaju stanje u javnim financijama a da pritom uzrokuju negativne kratkoročne učinke, primjerice, reforma mirovinskog sustava. Produljenjem dobi umirovljenja, primjerice, poboljšavaju se izgledi javnih financija, a to istodobno ne opterećuje kratkoročnu potražnju. Općenito govoreći, poželjne su mjere koje vjerodostojno upućuju na snažnije javne financije u budućnosti, naravno pod pretpostavkom da vlade i dalje uživaju povjerenje. Kada tog povjerenja građana nestane, kao u Grčkoj, obećanja potpuno gube vrijednost, pa vlada nema drugog izbora doli smjesta srezati potrošnju.Shvaćanje toga koji uvjeti se kada i gdje ispunjavaju u ovom trenutku pomaže uspostaviti plan akcije. Svjetsko gospodarstvo u fazi je usporavanja, nekoliko europskih zemalja, a i eurozona u cjelini, u recesiji su, kamatne stope središnjih banaka iznimno su niske i vjerojatno se neće ubrzo povisiti, a najnaprednije države režu javnu potrošnju. Sve to upozorava na to da treba biti oprezan u slučaju provođenja konsolidacije.

Ojačati povjerenje tržišta

Istodobno, javni dug i dalje raste, a nekoliko zemalja već je izgubilo pristup tržištu ili je vrlo blizu toga zbog nezahvalnog stanja javnih financija. To pak navodi na potrebu utvrđivanja. Recept za vladajuće stoga se sastoji od četiri dijela:Kad god je održivost javnih financija ugrožena (što je slučaj u većem dijelu razvijenog svijeta, osim u Australiji, Kanadi i nekoliko sjevernoeuropskih zemalja, uključujući i Njemačku), vlade bi trebale nastaviti provoditi konsolidaciju, ali umjerenim tempom.Vlade ne bi trebale jačati konsolidacijska nastojanja samo zato što gospodarsko usporavanje utječe na smanjivanje poreznog dohotka i ne bi trebale ciljati na visoke brojke za deficit u idućoj godini.Kada su pod akutnim fiskalnim stresom, vlade sebi ne mogu priuštiti usporavanje konsolidacijskih mjera. No, trebale bi staviti što je moguće veći naglasak na reforme potrošnje koje vjerodostojno poboljšavaju izglede te imaju vrlo male negativne kratkoročne posljedice.U konačnici, državnici diljem svijeta trebali bi ulagati u institucije koje pridonose jačanju povjerenja tržišta u njihovu posvećenost cilju održivih javnih financija.U rizičnim uvjetima, vladajući se ne bi trebali oslanjati na optimistične scenarije i nadati se da će im građani povjerovati. Umjesto toga, trebali bi jasno i glasno objasniti i građanima i tržištu kako razmišljaju te što namjeravaju poduzeti.

Plavo gospodarstvo

‘Hrvatska zbog Jadrana postaje važna ulazna točka između srednje i istočne Europe te Mediterana’

ENT Summer Camp

Ovdje počinju karijere budućih lidera domaće IT scene

© Project Syndicate, 2012.

Jean Pisani Ferry, ravnatelj je međunarodne ekonomske ustanove Bruegel, profesor ekonomije pri Université Paris-Dauphine i član Vijeća za gospodarsku analizu francuskog premijera