Zagrebačka burza i fondovska industrija svoje su godišnje konferencije – Burzi je to 22., a fondovima 6. po redu – ove godine prvi put ujedinili. Taj je potez višestruko logičan, ali u prvom planu je zasigurno faktor štednje i krize koju itekako osjeća dobar dio nebankovnog financijskog sektora, posebice akteri tržišta kapitala i posebice oni iza kojih ne stoje veće financijske grupacije.

Dovoljno je reći da je promet dionicama na Zagrebačkoj burzi u devet ovogodišnjih mjeseci bio više nego upola manji nego lani (2,27 prema 4,56 milijardi kuna). Broj sudionika rovinjskog skupa, kojih je prema podacima organizatora bilo oko 350, nije sugerirao taj sumorni indikator burzovne aktivnosti. Za ukupno raspoloženje to se već ne bi moglo reći. Za raspoloženje sve malobrojnijih privatnih "brokeraja" slaba je utjeha i što je statistika volumena trgovanja dionicama malo manje depresivna (približno isti broj dionica protrgovan je ove i prošle godine). Jednako tako, za fond menadžere investicijskih fondova koji pod upravljanjem danas imaju nešto više od 12 milijardi kuna imovine, predkriznih se 30-ak milijardi kuna čini dalekom prošlošću, a za neke od društava i dalekom budućnošću koju neće dočekati u tom biznisu.

Skori ulazak u Europsku uniju i izazovi regulatornih promjena za mnoge će domaće aktere tržišta kapitala donijeti više prijetnji nego prilika, dalo se iščitati i za rovinjskog skupa. Oni koji strepe za budućnost svog biznisa stoga sa zavišću gledaju na bujanje imovine mirovinskih fondova i nesretni su što od oko 400 milijuna kuna mjesečnih uplata neto doprinosa u te fondove na domaćoj burzi ne završi više novca nego što 'mirovinci' smatraju optimalnim u danim okolnostima. Uz nisku likvidnost i manjak drugih igrača na burzi, oni su predominantni i u poziciji da pojačanim kupnjama dižu ulazne cijene već na malim volumenima. Nerijetko se rasprave o njihovoj ulozi u likvidnosti tržišta svode na pitanje kokoš-jaje. U toj priči jedna od važnijih determinanti je pitanje proporcija. S gotovo 50 milijardi kuna imovina četiri fonda drugog stupa danas predstavlja respektabilnih 15-ak posto hrvatskoga BDP-a. I sami menadžeri tih fondova priznaju da su nakon 10 godina djelovanja najmanje zadovoljni transmisijom mirovinske štednje u gospodarstvo, odnosno razvojne projekte u gospodarstvu.

Svjesni su da je to i prevladavajuća javna percepcija i izvor kritika postojećeg sustava, kao i da se s vremena na vrijeme tog pitanja uhvate i političke strukture. Mirovinska upravljačka društva imaju tako dosta razloga tražiti načine da se ta transmisija poboljša i povrh načelnog argumenta da svaka kuna zarađena ulaganjem u hrvatsko gospodarstvo za njih nosi više sinergijskih efekata od one zarađene ulaganjem u inozemstvu (s aspekta domaćih radnih mjesta tj. broja članova, razine doprinosa, kvalitete portfelja itd.). Nasuprot željama burzovnih posrednika, prostor znatnijeg povećanja ulaganja u domaće kompanije vidi se ponajprije u dokapitalizacijama, tj. izravnom ulaganju, a manje u sekundardnom trgovanju. U tom smjeru očito idu i zakonske promjene na kojima se radi.