Antiislamistički film koji je pokrenuo val napada na američka veleposlanstva i nasilnih prosvjeda u muslimanskom svijetu bio je prikladan okidač za bijes. Tim društvima upravljaju dublje sile, koje hrani gnjev zbog nezaposlenosti, gospodarske stagnacije i višedesetljetne represije prethodnih režima.

Nakon Arapskog proljeća te su netom oslobođene nacije postale bojna polja islamističkih ekstremista, umjerenih snaga i sekularista, a svi se bore za moć i utjecaj nad upravljanjem demokratskih promjena. Te sile i napadi možda nisu u domašaju američke inozemne politike, što god neki mislili. Mnogi islamistički vođe i pobornici Al-Qaide nemire žele iskoristiti za vlastite potrebe. Osobito je razorna sila Hassan Nasrallah, čelnik Hezbollaha koji je u Libanonu organizirao masovne prosvjede protiv Sjedinjenih  Američkih Država. Nema sumnje da pokušava ponovno steći popularnost koju je narušio bliskošću s brutalnim sirijskim predsjednikom Basharom alAssadom. Antiamerički ekstremisti koji su u Benghaziju u Libiji ubili veleposlanika J. Christophera Stevensa i troje njegovih kolega ili koji su poharali druge gradove potvrdili su najgore strahove onih koji muslimane promatraju kroz prizmu netolerantnosti i mržnje. Ekstremisti su ozbiljno naštetiti svojem gospodarstvu, jer turizam i poslovni sektor ne mogu rasti u okružju kaosa i nesigurnosti. Umjesto da od svoje vlade traže radna mjesta i stabilne stambene uvjete, prosvjednici su se usmjerili na okrutan video koji promiču mržnjom opsjednuti fanatici u SAD-u. S obzirom na to da su mediji u arapskome svijetu uglavnom u rukama vlade, mnogi muslimani ne mogu shvatiti kako američka vlada nije cenzurirala uvredljivi antiislamski zapis na temelju slobode govora. Francuski je časopis 19. rujna objavio vulgarne karikature proroka Muhameda, izazvavši novi val gnjeva.

Predsjednik Obama 2009. godine mudro se pokušao zbližiti s muslimanima. Tijekom obraćanja u Kairu zalagao se za pristup uzajamnog poštovanja te obećao da Amerika nikad neće zaratiti s islamom, ali da će se boriti protiv ekstremizma. Također je muslimane pozvao na demokratski odabir vlada koje će se zalagati za mir i poštovati svoj narod. Malo je tko tada mislio da će se arapske države danas boriti za ostvarenje tog cilja. Prosvjede treba promatrati u kontekstu. Većinom bi se okupilo tek nekoliko tisuća ljudi ili manje. Usto, mnogi državnici, osobito libijski i tuniški, ali i turski premijer, veliki muftija Saudijske Arabije, a kasnije i egipatski državnici, osudili su nasilje te obećali da će pojačati sigurnosti u američkim veleposlanstvima i konzulatima. Trebaju i dalje istupati u javnosti i objasniti narodu zašto je odnos sa SAD-om uopće bitan. Libijci koji su pokušali spasiti veleposlanika Stevensa sigurno su u tim odnosima vidjeli vrijednost. Mitt Romney, republikanski kandidat za sljedećeg američkog predsjednika, i njegova stranka uputili su nerazumne optužbe protiv Obame, nazivajući ga slabićem koji se ispričava. Umjesto razumnog rješenja nude samo zbunjujuće i često kontradiktorne tvrdnje. Zaboravili su poruku da Washington ne može i ne smije krhkim arapskim demokracijama nametati svoju volju. No ne bi bilo u redu Libijcima, Tunižanima i Egipćanima koji se bore za dekmokraciju i pluralizam uskratiti podršku, za što se neki članovi američkog Kongresa zalažu. SAD mora i dalje biti u to uključen na bilo koji moguć način.