Odabir tehnologije za proizvodnju električne energije ovisi o nizu čimbenika. Jedna od najvažnijih je sigurnost dobave energenta i njegova cijena. Najbolji primjer su elektrane na ugljen koji su se uvijek gradile u blizini ugljenokopa. Iako su rezerve ugljena procijenjene na sljedećih 150 godina, mnogi su ugljenokopi, zbog iscrpljenosti, zatvoreni. No, elektroprivredna društva nastavile su proizvoditi električnu energiju na ugljen, pa i onda kad je došlo vrijeme za obnavljanje i proširivanje kapaciteta suvremenijim i učinkovitijim tehnologijama. Danas ta društva jedino obeshrabruje obveza kupovanja emisijskih kvota jer u odnosu na nuklearne i plinske elektrane one na ugljen ispuštaju značajne količine ugljičnog-dioksida. Zbog toga su često u dilemi: kupovati velike količine kvota ugljičnog-dioksida ili ulagati u razvoj postrojenja za zahvaćanje i pohranu ugljika (tzv. CCS – Carbon Capture and Storage) koja još nisu u komercijalnoj uporabi, ali u konačnici bi mogla rezultirati smanjenjem emisija za 85%. Međutim, rad tih postrojenja može smanjiti učinkovitost elektrane do 12% i povećati potrošnju ugljena za 30%. U proizvodnji električne energije ugljen je još uvijek najzastupljeniji energent. U svjetskim razmjerima njegov udio iznosi 42%, a na području EU 28%. Najveći svjetski proizvođači električne energije iz ugljena su u prvom redu Kina i SAD, zatim Indija, Japan i Njemačka, dok je Poljska u srednjoj i istočnoj Europi. U Hrvatskoj postoji samo jedna elektrana na ugljen, Plomin, koja čini 13% domaće proizvodnje električne energije. U Sloveniji je taj udio 30%, dok u BiH i Srbiji on iznosi više od 60%. U tim zemljama, osim Hrvatske, ugljenokopi su još uvijek aktivni i sa značajnim rezervama ugljena.

Niska cijena proizvodnje
Elektrane na ugljen su privlačne zbog niske cijene proizvodnje električne energije. Ona u prosjeku iznosi 55 eura po MWh i u prosjeku je 15% niža od cijene električne energije koja se proizvodi u nuklearnim i plinskim elektranama Trenutno su cijene emisijskih jedinica ugljičnog-dioksida vrlo niske, oko 8 eura po toni. S cijenama većim od 25 eura po toni elektrane na ugljen postaju manje isplativije od CCGT elektrana. Na području EU-a prosječna učinkovitost elektrana na ugljen iznosi 38% što je 15% manje od CCGT elektrana, dok su emitirane količine ugljičnog dioksida duplo veće. S naprednijim i nešto skupljim tehnologijama učinkovitost elektrana na ugljen penje se na 50% što je oko 10% manje od najučinkovitijih CCGT elektrana. Sve dok su cijene ugljena i emisija ugljičnog-dioksida niske, a cijene prirodnog plina ne samo više nego i vrlo promjenjive, dotle će elektroenergetska društva ulagati u elektrane na ugljen. No, do 2050. godine europska proizvodnja energije trebala bi postati ugljično neutralna. Zbog toga se očekuje sve veći rast cijena emisijskih jedinica ugljičnog-dioksida. Na taj način će ta društva biti primorana ugrađivati CCS postrojenja za izdvajanje ugljika koji će se transportirati cjevovodima i utiskivati u iscrpljena naftna i plinska nalazišta, duboke slane vodonosnike ili u slojeve ugljika.

Realizacija Plomina C
Danas je taj sustav isplativ u slučaju kad bi cijena emisija ugljičnog-dioksida bila viša od 70 eura po toni. Kako cijena emisija bude rasla, elektroenergetska društva će sve više ulagati u CCS postrojenja, ali pod uvjetom da budu sufinancirana iz javnih proračuna i fondova. Bit će potrebno razviti odgovarajuću zakonsku regulativu koja će pratiti procese izdvajanja, transportiranja i utiskivanja ugljika. Predviđanja pokazuju da bi do 2030. ta postrojenja trebala postati komercijalno izvediva i rentabilna već pri cijeni emisija ugljičnog-dioksida od 30 eura po toni. Uspješna realizacija izgradnje termoelektrane na ugljen Plomin C električne snage 500 kW ovisit će prvenstveno o namjeri investitora i rizicima koje bude uzimao u obzir prilikom izračunavanja isplativosti. Među potencijalnim investitorima mogli bi se naći i najveći pojedinačni proizvođači električne energije kao što su RWE (kod kojeg ugljen čini 60% ukupne proizvodnje), zatim E.ON (31%), Enel (30%) i Vattenfall (28%). Iako najviše emitiraju ugljičnog-dioksida, ovi elektroenergetski divovi najviše ulažu ne samo u CCS pilot-postrojenja, nego i u nove tehnologije. Na žalost, zbog trenutne ekonomske krize veliki broj elektroenergetskih društava odustaje od jednog dijela svojih planiranih investicija. U slučaju spomenutih divova dio tih planiranih investicija iznosi i do nekoliko milijardi eura.

Vedran Uran, autor je predstavnik GreenMax Capital Advisors