EN DE

Zlouporaba klimatske inicijative zbog zarade

Autor: The New York Times
19. kolovoz 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Tvornica u Kini proizvodi više plina za hlađenje kako bi joj platili da uništi njegov nusproizvod

Kad su Ujedinjeni narodi htjeli učiniti nešto da se uspore klimatske promjene, uspostavile su sustav koji se tada činio razumnim. Staklenički su se plinovi podijelili prema utjecaju na zagrijavanje atmosfere. Što je neki plin bio opasniji, više su proizvođači u zemljama u razvoju dobivali za smanjenje emisije tih plinova. No ondje gdje su Ujedinjeni narodi zamislili ekološku reformu, neki su proizvođači plinova koji se koriste u klimatizacijskim uređajima i hladnjacima vidjeli unosnu poslovnu priliku. Ubrzo su shvatili da za uklanjanje jedne tone ugljikova dioksida mogu zaraditi jedan emisijski kupon, ali da mogu dobiti čak 11.000 kupona za uništavanje tone nekog nepoznatog otpadnog plina koji se obično oslobađa u proizvodnji plina za hlađenje u širokoj uporabi, a upravo taj nusproizvod ima golem utjecaj na globalno zatopljenje.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Smanjenje subvencija
Od 2005. godine do danas 19 tvornica koje su primile novac za otpadne plinove na tom su neobičnom poslovnom pothvatu itekako zaradile te proizvodile sve više štetnog plina za hlađenje kako bi im platili za uništenje njegova nusproizvoda. Zbog visoke stope proizvodnje cijene plina za hlađenje neodoljivo su niske pa se proizvođači klimatizacijskih uređaja ne žele prebaciti na manje štetne alternativne plinove. To, prema riječima kritičara, znači da subvencije Ujedinjenih naroda namijenjene zaštiti okoliša zapravo štete same sebi. Putem novih pravila i izravnih zabrana, UN i Europska unija pokušavaju raspetljati ovu nehotičnu zbrku. No Kina i Indija, gdje se nalazi većina od spomenutih 19 tvornica, tome se žestoko opiru. Proizvođači su naviknuli na priljev sredstava koji im ponekad čini polovicu godišnje zarade. Ta je neočekivana korist pojačala njihov utjecaj. Mnogi se stručnjaci boje da će proizvođači štetni plin HFC-23 jednostavno pustiti u atmosferu ako im ne plate da ga unište. Zgrožena tim plaćanjem, Europska unija je najavila da od sljedeće godine više neće prihvaćati emisijske kredite koje im tvrtke daju u sklopu sustava trgovanja ugljikom te ih je zapravo proglasila lažnom valutom. To će svakako narušiti njihovu vrijednost, no ne zna se koliko. “Potrošači u Europi žele znati da će emisijski kuponi koje plaćaju imati povoljan učinak na okoliš, a ovi nemaju”, kaže Connie Hedegaard, europska povjerenica za klimu. Isto tako, UN smanjuje broj kupona koje tvrtke koje proizvode plin za hlađenje mogu prikupiti u sljedećim ugovorima. No kritičari kažu da je revidirani plan plaćanja i dalje pretjeran jer subvencije određuju dugoročni ugovori, a mnogi od njih istječu tek za nekoliko godina. Čak je i sama mogućnost smanjenja plaćanja u budućnosti “politički bila teška”, kaže Martin Hession, bivši predsjednik upravnog odbora UN-ova Mehanizma za čisti razvoj. Trgovanje ugljikom toliko je važno za tvrtke poput Gujarat Fluorochemicals Limited, koja u državi Gujarat ima tvornicu za proizvodnju plina za hlađenje, da su emisijski kuponi na internetskoj stranici tvrtke navedeni kao poslovna djelatnost.

Kad su Ujedinjeni narodi htjeli učiniti nešto da se uspore klimatske promjene, uspostavile su sustav koji se tada činio razumnim. Staklenički su se plinovi podijelili prema utjecaju na zagrijavanje atmosfere. Što je neki plin bio opasniji, više su proizvođači u zemljama u razvoju dobivali za smanjenje emisije tih plinova. No ondje gdje su Ujedinjeni narodi zamislili ekološku reformu, neki su proizvođači plinova koji se koriste u klimatizacijskim uređajima i hladnjacima vidjeli unosnu poslovnu priliku. Ubrzo su shvatili da za uklanjanje jedne tone ugljikova dioksida mogu zaraditi jedan emisijski kupon, ali da mogu dobiti čak 11.000 kupona za uništavanje tone nekog nepoznatog otpadnog plina koji se obično oslobađa u proizvodnji plina za hlađenje u širokoj uporabi, a upravo taj nusproizvod ima golem utjecaj na globalno zatopljenje.

Smanjenje subvencija
Od 2005. godine do danas 19 tvornica koje su primile novac za otpadne plinove na tom su neobičnom poslovnom pothvatu itekako zaradile te proizvodile sve više štetnog plina za hlađenje kako bi im platili za uništenje njegova nusproizvoda. Zbog visoke stope proizvodnje cijene plina za hlađenje neodoljivo su niske pa se proizvođači klimatizacijskih uređaja ne žele prebaciti na manje štetne alternativne plinove. To, prema riječima kritičara, znači da subvencije Ujedinjenih naroda namijenjene zaštiti okoliša zapravo štete same sebi. Putem novih pravila i izravnih zabrana, UN i Europska unija pokušavaju raspetljati ovu nehotičnu zbrku. No Kina i Indija, gdje se nalazi većina od spomenutih 19 tvornica, tome se žestoko opiru. Proizvođači su naviknuli na priljev sredstava koji im ponekad čini polovicu godišnje zarade. Ta je neočekivana korist pojačala njihov utjecaj. Mnogi se stručnjaci boje da će proizvođači štetni plin HFC-23 jednostavno pustiti u atmosferu ako im ne plate da ga unište. Zgrožena tim plaćanjem, Europska unija je najavila da od sljedeće godine više neće prihvaćati emisijske kredite koje im tvrtke daju u sklopu sustava trgovanja ugljikom te ih je zapravo proglasila lažnom valutom. To će svakako narušiti njihovu vrijednost, no ne zna se koliko. “Potrošači u Europi žele znati da će emisijski kuponi koje plaćaju imati povoljan učinak na okoliš, a ovi nemaju”, kaže Connie Hedegaard, europska povjerenica za klimu. Isto tako, UN smanjuje broj kupona koje tvrtke koje proizvode plin za hlađenje mogu prikupiti u sljedećim ugovorima. No kritičari kažu da je revidirani plan plaćanja i dalje pretjeran jer subvencije određuju dugoročni ugovori, a mnogi od njih istječu tek za nekoliko godina. Čak je i sama mogućnost smanjenja plaćanja u budućnosti “politički bila teška”, kaže Martin Hession, bivši predsjednik upravnog odbora UN-ova Mehanizma za čisti razvoj. Trgovanje ugljikom toliko je važno za tvrtke poput Gujarat Fluorochemicals Limited, koja u državi Gujarat ima tvornicu za proizvodnju plina za hlađenje, da su emisijski kuponi na internetskoj stranici tvrtke navedeni kao poslovna djelatnost.

Svaka je tvornica u prosjeku vjerojatno zaradila od 20 do 40 milijuna dolara godišnje na uništavanju otpadnog plina, tvrdi David Hanrahan, tehnički direktor tvrtke IDEAcarbon, vodeće konzultantske tvrtke na tržištu ugljika. Neki su kineski proizvođači najavili da će plin pustiti u atmosferu ako plaćanja više ne bude. Takvo je otpuštanje plina u većini razvijenih zemalja nezakonito, ali dopušteno je u Kini i Indiji. Otkako je UN-ov program pokrenut, 46 posto svih kupona dobilo je 19 tvornica za proizvodnju plina za hlađenje u Argentini, Kini, Indiji, Meksiku i Južnoj Koreji. “Ja sam pregovarao oko zaštite klimatskih uvjeta, a ovo nikome nije palo na pamet”, kaže David Doniger iz Vijeća za zaštitu prirodnih resursa. Teško je znati koliko su pojedinačne tvrtke na tome zaradile jer tržišna cijena emisijskih kupona uvelike ovisi o potražnji, od oko 9 do čak 40 dolara po kuponu, a putem budućih ugovora mogu se prodavati po sniženoj cijeni.

Izopačena subvencija
Više je od polovice tvornica radilo tek dok nisu proizvele maksimalnu količinu plina na temelju koje su dobile subvencije za emisijske bonove, a onda su na godinu dana obustavile rad, stoji u izvještaju UN-a. Tvornice su se koristile neučinkovitim postupcima proizvodnje kako bi proizvele što više otpadnog plina, kaže Samuel LaBudde iz Agencije za istraživanje okoliša, organizacije sa sjedištem u Washingtonu koja već dugo vodi kampanju protiv onoga što sam naziva “nevjerovatno izopačenom subvencijom”. Michael Wara, profesor prava na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji, izračunao je da su u vrijeme kad se emisijskim kuponima trgovalo po visokim cijenama, a plin za hlađenje bio jeftin zbog prevelike ponude, tvrtke zarađivale gotovo dvostruko više na kuponima nego na samom plinu za hlađenje. UN je od 2007. godine ukinuo dodjelu emisijskih kupona svakoj novoj tvornici koja uništava otpadni plin. Osim toga, prošloga je studenoga najavljeno da će prilikom produljenja ugovora tvornice moći zatražiti kupone za otpadni plin u visini od 1 posto proizvodnje plina za hlađenje, a ranije je bila riječ o 3 posto. Kuponi za uništavanje otpadnog plina ove su godine i dalje bili najčešći tip u sustavu UN-a, koji nagrađuje tvrtke za smanjenje svih tipova emisija koje dovode do zatopljenja. Za 2012. godinu 18 posto bodova dobit će 19 tvornica za proizvodnju plina za hlađenje, u usporedbi s 12 posto koliko će dobiti 2372 vjetroelektrane te 0,2 posto koliko će dobiti 312 solarnih projekata za emisiju ugljikova dioksida uz čistu energiju koju proizvode.

Toksični kuponi
LaBudde se nada da nitko neće kupiti te “toksične” kupone kojima “nema mjesta na tržištu ugljika” te da će brzo nestati. U svojem posljednjem godišnjem izvješću tvrtka Gujarat Fluorochemicals priznala je da njihovi emisijski kuponi “možda neće imati veće tržišta” od početka sljedeće godine jer su europske tvrtke dosad bile njihovi glavni kupci. No kako se ekonomija mijenja, važno ekološko pitanje i dalje ostaje — Hoće li bez nekakvog poticaja tvrtke poput Gujarat Fluorochemicals nastaviti uništavati otpadni plin HFC-23?

Elisabeth Rosenthal izvještava iz države Gujarat u Indiji, a Andrew Lehren iz New Yorka

Autor: The New York Times
19. kolovoz 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close