Zbog pada osobnog dohotka te straha od radijacije nakon prošlogodišnje nuklearne katastrofe u Fukushimi, jednoj od vodećih regija u uzgajanju riže, malen, ali sve veći broj Japanaca više nije vjeran skupocjenoj, vrhunskoj domaćoj riži te traži jeftine alternative iz Sjedinjenih Američkih Država, Japana, Australije i Kine. “Mislim da mnogima ranije ne bi palo na pamet kupovati uvoznu rižu, no to se sada očito mijenja”, kaže Kana Saito (29), koja kupuje u američkom lancu Seiyu Walmart u Tokiju.

Htjela je kupiti kinesku rižu, no rasprodala se. “Domaći uzgoj više nema istu težinu”, kaže. Japansko ministarstvo poljoprivrede zasad ne razmišlja o pojačanom uvozu riže, koji uz carinsku pristojbu od 778 posto gotovo i nije moguć. Od 1995. godine do danas vlada je godišnje uvozila oko 635.000 metričkih tona riže, a većina se koristila za ono za što se japanska riža ne koristi, naprimjer za ishranu stoke te zalihe u slučaju nužde. Dio uvozne riže potajno su koristili jeftini restorani, tvrde upućeni u prehrambenu industriju, no za potrošače koji žele kupiti stranu rižu i kuhati je kod kuće, ili za velike lance koji se žele otvoreno prebaciti na uvoznu rižu, ovo je velika promjena, dodaju. Zbog potražnje za jeftinim alternativama trgovci na malo i restorani bore se za sitne iznose koje im vlada ustupa za maloprodaju, koja je lani, prema vladinim podacima, iznosila oko 9000 metričkih tona, što je tek sitan postotak od ukupno osam milijuna metričkih tona riže koliko je prodano u Japanu. Anketa koju je list Nikkei u ožujku proveo u 60 tvrtki koje se bave hranom pokazala je da bi 70 posto njih bilo zainteresirano za uporabu uvozne riže da je dostupna. Japanski poljoprivrednički lobi, koji ima snažnu političku potporu, protivi se otvaranju riži iz inozemstva. Međutim, opadanje vjernosti domaćoj riži moglo bi imati strašan utjecaj na zemlju u kojoj se politika, društvo, gospodarstvo te čak i nacionalni identitet prožimaju s uzgajanjem riže. “Ako Japan otvori tržište većem udjelu inozemne riže, bit će to vrlo velika promjena u poslijeratnom Japanu”, kaže Toshiyuki Kako, umirovljeni profesor Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta u Kobeu. “To dokazuje koliko se stav potrošača promijenio u proteklih nekoliko godina”, kaže.

Američki savez uzgajivača riže, koji u Tokiju povremeno provodi ispitivanja okusa, kaže da većina ovdašnjih potrošača ne razlikuje domaću i uvoznu rižu. “Htjeli bismo da kretanje američke riže određuje potražnja, a ne vlada”, kaže Robert Cummings, voditelj poslova saveza. Što se poljoprivrednika u Fukushimi tiče, interes za uvoznu rižu pojavio se u najgorem trenutku. Lani su se tamošnji uzgajivači pripremali za sadnju nove vrste vrhunske riže, koja se petnaest godina razvijala kroz spoj dvije vrhunske domaće vrste, a nazvana je Ten No Tsubu ili Rajsko zrno. Međutim, u ožujku 2011. godine došlo je do eksplozije triju nuklearnih reaktora pogođenih tsunamijem, uništivši otprilike 7300 hektara zemlje u Fukushimi. U doba žetve dio je riže bio kontaminiran, uništivši nadu u sjajan početak nove vrste. “Ovo nam je dosad najbolja riža, ali jako sam zabrinut”, kaže uzgajivač Katsuyuki Kuchiki, čija obitelj već 65 godina uzgaja rižu na imanju udaljenome otprilike 65 kilometara od nuklearke Fukushima Daiichi. Njegov prošlogodišnji urod nije zagađen radioaktivnim cezijem i završio je na tržištu, no cijena je bila znatno niža nego što je očekivao. Ove su godine poljoprivrednici obradili zemlju sredstvima za upijanje cezija te planiraju udvadesetorostručiti sadnju Rajskog zrna. Regionalni dužnosnici ispitat će svaku vreću i utvrditi postoji li trag radioaktivnosti. Međutim, mnogi su zabrinuti zbog riže koja se uzgaja u regiji pogođenoj katastrofom i okolnim područjima.

Istraživanje koje je lani proveo Istraživački institut japanskih zadruga pokazalo je da je došlo do porasta prodaje domaće riže slabije kvalitete te pada prodaje skupocjenijih robnih marki. Također se riža općenito sve manje konzumira, naročito među mladima Japanncima jer tradicionalna ishrana ustupa mjesto kruhu, tjestenini i pizzi. Japanci danas jedu dvostruko manje riže nego tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog toga bi država mogla dovesti u pitanje svoju bespogovornu potporu uzgajivačima riže, zbog koje su potrošači domaću rižu kupovali po cijeni koja je znatno viša od one na svjetskome tržištu. Donedavno su domaći potrošači spremno plaćali i do 5000 jena, oko 62 dolara, za 10 kilograma Japonice, ljepljive sorte kratkog zrna koju ovdje vole, a ta je cijena gotovo deset puta više od cijene standardne riže dugog zrna na svjetskom tržištu. Kad je Japan zbog slabog uroda 1993. godine morao hitno uvesti rižu, mnogi su potrošači digli nos, a danas, gotovo 20 godina kasnije, strani dobavljači kažu da im stiže vrlo malo primjedbi na kvalitetu riže. Japanski lanac Matsuya predstavio je spoj japanske i australske riže. Glasnogovornik tvrtke Tetsuji Tanaka kaže: “Pokazalo se da većini potrošača to ne smeta, pa čak nisu ni primijetili.”

Hiroko Tabuchi