Simon Studer karijeru je započeo u podrumskom trezoru kompleksa skladišta u neposrednoj blizini centra grada, poznatom po međunarodnim bankama i nezamislivo visokim cijenama. Bio je to neobičan posao. Svakoga dana netko bi otvorio trezor i zaključao ga unutra do početka pauze za ručak. Tada bi ga pustili iz trezora te ga nakon ručka ponovno zaključali u trezor dok nije bilo vrijeme za odlazak kući.

Naime, posao mu je bio popis inventara za jednoga od poznatijih švicarskih vlasnika galerija koji je unajmljivao taj prostor. “Provjeravao sam veličinu i stanje umjetnina te tražio potpis umjetnika”, prisjeća se Studer posla kojega je obavljao prije 25 godina, “te utvrđivao da su mjere ispravne”. Mjerio je i procjenjivao rukotvorine Pabla Picassa. Na tisuće komada njih. Bio je to prvi Studerov pogled u zapanjujuće bogatstvo skriveno u ženevskom Freeportu, kompleksu skladišta. Drugi pogled ostvario je kada je shvatio kako tip u trezoru do njegovog broji zlatne poluge.“To vam je Freeport”, kaže Studer, danas i sam vlasnik galerije. Iako razmjerno nepoznat izvan granica umjetničkog svijeta, ovaj iznenađujuće neugledan kompleks građevina među preprodavačima umjetnina i kolekcionarima slovi kao vrhunsko mjesto za pohranu najcjenjenijih umjetnina. Ondje se pohranjuju iz sigurnosnih razloga, a ostaju zbog poreza. Naime, sve dok su ondje pohranjene, vlasnici ne plaćaju ni poreze ni carinske pristojbe, koje u većini zemalja iznose između 5 i 15 posto njihove vrijednosti. Također, ako se djelo proda u Freeportu, vlasnik ne plaća nikakav porez. Tek nakon što napusti tu bescarinsku zonu mora se platiti porez, i to u zemlji u kojoj djelo završi. Freeport je dakle utočiste u kojemu je financijska, a i sva ostala klima idealna za pojedince visoke neto vrijednosti i njihovu imovinu.Koliko je umjetnina pohranjeno na 40.000 četvornih metara ženevske bescarinske zone? Ženevski kanton, vlasnik 86-postotnog udjela u Freeportu ne zna, a ne zna ni tvrtka Geneva Free Ports and Warehouses, koja plaća kantonu pravo na upravljanje Freeportom. Navodno to znaju švicarski carinski dužnosnici, no oni ne žele odati taj podatak.

Među preprodavačima umjetnina, savjetnicima i osigurateljima vlada uvjerenje kako je ondje pohranjeno dovoljno umjetnina za najveći muzej na svijetu. “Sumnjam da imate komad papira na koji bi vam stale sve te nule”, kaže Nicholas Brett, menadžer u londonskoj tvrtki AXA Art Insurance od kojega je zatražena procjena ukupne vrijednosti umjetnina u Freeportu. “Golema je to, ali nepoznata brojka.”Brojka koja će još rasti. Naime, u Freeportu je započela izgradnja novog skladišta od 12.000 četvornih metara specijaliziranog za pohranu umjetnina koje bi se trebalo otvoriti krajem 2013. godine. U nadolazećim godinama, kolekcionari i preprodavači umjetnina također će diljem svijeta imati na raspolaganju nekolicinu bescarinskih i besporeznih ustanova visoke razine sigurnosti. Luksemburg u sklopu zračne luke gradi bescarinsku zonu na površini od 20.000 četvornih metara koja bi trebala započeti s radom 2014. godine. U ožujku je u pekinškoj međunarodnoj zračnoj luci počela izgradnja bescarinske zone Beijing Free Port of Culture. A kruže glasine i o udvostručenju kapaciteta bescarinske zone u Singapuru.Ovaj građevinski procvat novi je način poticaja brzog oporavka tržišta umjetninama od vrtoglavog pada 2008. godine, kada se prodaja u aukcijskim kućama, samom srcu ovog sektora, sunovratila uslijed velike recesije. Prema ekonomistici za umjetnost Clare McAndrew, vrijednost globalne trgovine u 2011., kako u aukcijskim kućama, tako i putem privatnih ugovora, procjenjuje se na 64,1 milijardu dolara. Ta ukupna svota tek je neznatno manja od rekordnog iznosa od 65,8 milijardi ostvarenog 2007. te puno viša od 39,4 milijarde iz 2009. U rekordnom vremenu pad tržišta umjetninama iz 2009. izrodio je nove strahove vezane u hiperinflaciju cijena. Glavni razlog tomu, smatra Clare McAndrews, je veliki broj novih kupaca iz Kine, ali i iz Rusije te s Bliskog istoka.

Usto, kolekcionari širom svijeta počeli su vjerovati kako je usred silnih gospodarskih previranja kupnja umjetnina pametan potez. “Ljudi su shvatili da su umjetnine sigurno ulaganje dok su drugi sektori u nevoljama”, kaže Clare McAndrew. “Općenito, umjetnost ne gubi na vrijednosti, a u nekim slučajevima joj se vrijednost s vremenom čak i povećava.” I poslovi s niže razine ljestvice također cvjetaju. Wendy Goldsmith, predsjednica londonske tvrtke Goldsmith Advisory opisuje razgovor s umjetnikom koji nije “muzejske kvalitete”, a koji ima osam novih radova i listu čekanja od 81 osobe. “Što mi savjetujete da uradim?”, pomalo očajno upitao ju je taj umjetnik. Redovi za radove slavnih suvremenih umjetnika još su duži. “Kupila sam Gurskyja za jednog klijenta”, priča Wendy Goldsmith, misleći na Andreasa Gurskyja, čije zapanjujuće fotografije velikih proporcija dolaze s jednako zapanjujućim cijenama velikih proporcija. “Morala sam Gurskyju napisati pismo u vezi zbirke toga klijenta i objasniti zašto on toliko želi njegovu fotografiju. A taj je komad stajao preko milijun dolara. Osjećala sam se kao da mu za jamstvo dajem prvorođenče.”“Manipulacije su fascinantne”, dodaje. “I izmiču kontroli.” Razlika između prostorije pune Picassovih djela i gomile zlatnih poluga nije što je nekad bila. Neki korisnici bescarinskih skladišta već godinama skupljaju umjetnine, čisto iz strasti, ali najednom otkrivaju kako su određena djela koja su kupili prije više desetaka godina sada toliko vrijedna da im predstavlja rizik držati ih kod kuće. No uobičajena situacija je ona u kojoj kolekcionarima treba mjesto za pohranu i poreznu olakšicu jer nisu kupili djela s namjerom da ih izlažu. Ženevski Freeport nalazi se na udaljenosti od tri kilometra od središta Ženeve uz poštanski ured, usred zbrke sivih i neuglednih mostova i ulica. Medijima se rijetko omogućuje pristup Freeportu, ali u posljednjih nekoliko godina i to se mijenja s obzirom da vlada, kao i tvrtka koja upravlja tim skladištem pokušavaju uvjeriti javnost kako se ondje ne događa ništa neprilično.

Dijelom se trude to postići zbog skandala iz 2003., kada su švicarske vlasti objavile kako će Egiptu vratiti stotine antikviteta ukradenih s arheoloških lokacija u toj zemlji. Navodno je određeni broj tih artefakta obojen kričavim bojama i prokrijumčaren u zemlju kao da je riječ o jeftinim suvenirima. Ta je epizoda potaknula neke zakonske promjene, uključujući i propis prema kojemu se od unajmljivača zahtijeva popis prema točno utvrđenom obrascu. “Do zakonskih promjena je došlo zbog brojnih kritika”, objašnjava Eva Stormann, odvjetnica iz Ženeve. Jednog lipanjskog poslijepodneva pošli smo u obilazak Freeporta. Prva postaja bio nam je vinski podrum prepun sanduka s naljepnicama na kojemu su stajala imena kao što su Château Mouton Rothschild, Dom Pérignon i Château Petrus. Očito su umjetnine tek jedna od brojnih kategorija vrijednih pokretnina pohranjenih u ovim građevinama. Tu su cigare, Lamborghiniji, Porschei. A i silos u kojega stane 40 metričkih tona žita. Upravo on jedini je preživjeli dokaz kako originalna bescarinska zona koja je ovdje otvorena još 1888. nije bila namijenjena čuvanju skupocjenih stvari. No prednosti “privremenog izuzeća od poreznih i carinskih obveza na neograničeni vremenski rok”, kako se to službeno naziva, upao je u oko i visokom društvu. Osiguratelji su postali nervozni zbog tolike koncentracije umjetnina na jednom mjestu. Što ako dođe do kakve katastrofe? “Pad zrakoplova, požar ili poplava označili bi pravu katastrofu”, kaže Adam Prideaux, osigurateljski broker u londonskoj tvrtki Blackwall Green.

David Segal