Kim Seong-cheol je borac. Nakon što je u Sjevernoj Koreji zavladala glad, zbog čega ga njegovi roditelji nisu mogli prehraniti, taj osmogodišnjak napustio je dom kako bi na ulici prosio sa skupinom drugih dječaka. Prema njegovim riječima, odslužio je nekoliko kazni u okrutnim sjevernokorejskim i kineskim zatvorima zbog pokušaja prelaska sjevernokorejskokineske granice.

No kada je konačno stigao do Južne Koreje, Kim je naišao na prepreku koju nije mogao svladati čak ni snalažljivošću koju je stekao na ulici. Zahvaljujući novome programu pozitivne diskriminacije, upisao je fakultet, no zbog svoje teške prošlosti uskoro je počeo zaostajati za južnokorejskim kolegama. Za razliku od njega, oni su već godinama bili obrazovani u sustavu koji je izrazito konkurentan. “Nisam mogao prestati misliti na glad”, tvrdi Kim (26), koji se nakon samo jednoga semestra ispisao s fakulteta i pao u tešku depresiju te se odao alkoholizmu. Sve veći broj izbjeglica poput Kima kreće prema Južnoj Koreji. Njihov broj povećao se sedam puta i u posljednjem je desetljeću iznosio 23.000, što postaje sve ozbiljnijim izazovom za Južnu Koreju. Država je organizirala kratke tečajeve o životu na kapitalističkome jugu poluotoka, no taj i drugi pokušaji integracije imigranata polučili su polovične rezultate. Mnogi Sjevernokorejci još uvijek se ne mogu prilagoditi jakome pritisku u južnokorejskome društvu niti prevladati predrasude o svojim sunarodnjacima kao zaostalim rođacima sa sjevera. Novi proaktivni program pozitivne diskriminacije u Južnoj Koreji omogućuje Sjevernokorejcima zaobilaženje teških prijamnih ispita kako bi lakše upisali najbolja sveučilišta.

Međutim, čini se kako će se i ta mjera izjaloviti. Naime, velik broj Sjevernokorejaca odustaje od fakulteta, što izaziva zabrinutost u Južnoj Koreji. Južnokorejci se boje kako bi neuspješni studenti i druge izbjeglice mogli trajno postati dijelom obespravljene društvene klase. “Ta djeca jednostavno nisu pripremljena za južnokorejsko društvo, koje je veoma konkurentno”, ističe Shin Hyosook, stručnjak za obrazovanje iz Zaklade sjevernokorejskih izbjeglica, novog vladinog istraživačkog instituta. “Izbjeglice proživljavaju krize identiteta zbog teških životnih iskustava.” Južnokorejska vlada i sveučilišta nude plaćenu školarinu, besplatan smještaj i osigurane stipendije za životne troškove za petstotinjak sjevernokorejskih izbjeglica na južnokorejskim sveučilištima, no teškoće u obrazovnome sustavu ne nestaju. Iz Sjeverne Koreje sve češće bježe čitave obitelji ili djeca koja napuštaju obitelji, što će vjerojatno dodatno otežati probleme u južnokorejskome obrazovnom sustavu.Kim Kyeongil dolazi iz Sjeverne Koreje i jedva je izbjegao takvu sudbinu. Njegova obitelj stigla je u Južnu Koreju prije sedam godina nakon jednog neuspješnog pokušaja bijega. Prema njegovim riječima, kada je njegova obitelj uhvaćena u prvome pokušaju prebjega, devetogodišnji Kim Kyeongil poslan je u sjevernokorejski zatvor. Kim priča kako je jedva preživio premlaćivanja i izgladnjivanje zbog kojih mu je otac na kraju umro. Sa 17 godina stigao je u Južnu Koreju i počeo pohađati posebnu dopunsku školu, čime je dobio priliku da se upiše na Korejsko sveučilište, jednu od najprestižnijih obrazovnih ustanova u zemlji. Međutim, ubrzo je ustanovio kako znatno zaostaje u znanju engleskoga jezika, koji se ne poučava u Sjevernoj Koreji, gdje vlada tvrdokorna mržnja spram Zapada. Kim je uspio zadržati studentski status prelaskom na drugo vrhunsko sveučilište, Yonsei u Seoulu.

To je sveučilište poznato kao uzor drugima po podršci koju nudi izbjeglicama. Na Yonseiju studira pedesetak sjevernokorejskih studenata, a sveučilište im nudi besplatne privatne poduke i psihološko savjetovanje, ističe Jeong Chonghun, tamošnji profesor koji savjetuje studente iz Sjeverne Koreje. “Riskirali su živote kako bi ovdje pronašli slobodu. Zbog toga imamo obvezu pomoći im”, naglašava profesor Chonghun.Bivši prosjak Kim Seongcheol smatra kako je osjećaj gorke usamljenosti pridonio njegovoj odluci da napusti školovanje. Tvrdi kako njegovi donekle razmaženi kolege nikako nisu mogli shvatiti traume koje je pretrpio, poput užasne odluke o tome je li bolje napustiti roditelje radi preživljavanja ili podnositi bol električnih šokova u zatvorskim logorima. Zbog noćnih mora ne bi mogao spavati te bi potom bio preiscrpljen za učenje, dok drugi studenti nisu imali takvih problema. Kim bi često sanjao isti san u kojemu bi svaki puta iznova svjedočio smrti svojeg najboljeg prijatelja. Dječak je umro pred njegovim očima, ugušivši se rižom ukradenom od lokalnoga trgovca, koji ga je na podu ljutito udarao nogama.Kim je proveo godinu dana opijajući se, a danju ne bi izlazio iz stana koji je dobio od države. No tada je shvatio da je previše uporan da bi odustao. Upisao se na drugi fakultet i prešao sa studija računalstva na trgovinu nekretninama, djelomice i zbog toga što se novi studij doimao lakšime.“Ovaj put moram uspjeti”, ističe Kim, koji je sada na trećoj godini studija. “No čime se god ovdje bavio, uvijek ću se pitati: Što sam ja? Gdje pripadam?”

Martin Fackler