Tisuće djece bez pratnje odraslih bježi iz izoliranih pobunjeničkih regija Sudana pred zračnim napadima i nestašicom hrane. Roditelji ih šalju na dalek put preko bojnih polja i malaričnih močvara, a ova djeca danas ponavljaju jedno od najgnjusnijih poglavlja sudanske povijesti – opasni bijeg takozvanih “izgubljenih dječaka” tijekom građanskog rata devedesetih godina prošlog stoljeća, koji su stotinama kilometara lutali pokušavajući umaknuti bombašima, paravojnim jedinicama i lavovima.

Danas nova generacija “izgubljenih dječaka”, i nešto “izgubljenih djevojčica”, bježi iz rata unatoč mirovnom sporazumu koji ga nije uspio okončati. Četrnaestogodišnji Haidar Musa nedavno je došao do ovdašnjeg blatnog izbjegličkog logora u Yidi, u koji svaki dan pristigne 1000 ljudi, a zbog kojeg se ovdašnja zelena džungla pretvara u bijedno more bijelih UN-ovih cerada. Haidar je pobjegao iz ropstva nakon što su mu otmičari ubili brata. Pratila su ga osmorica dječaka u razderanoj odjeći i s trbusima prepunim trave, a to je bila jedina hrana koju su danima konzumirali. Stajali su bosi na zemlji i željno promatrali kako golem lonac graha ključa, spremni za pravi obrok i novi dom – razlomljenu kartonsku kutiju na podu šupe prepune štakora. “Više ne spominjemo roditelje”, kaže Haidar, povlačeći strgani gumb košulje koju je dobio. “Čak i da se vratimo, ondje nikoga nećemo naći.” John Prendergast, suosnivač organizacije Enough Project, koja se bori protiv genocida i zločina protiv čovječnosti, prije dvadeset godina blisko je surađivao s “izgubljenim dječacima”. “Tada se činilo da je to jedinstvena priča koja se nikad više neće ponoviti”, kaže, “a eto nas opet”. Simbol protupobunjeničke strategije sudanske vlade napad je na civile, koji je tijekom osamdesetih proveden na jugu, devedesetih u gorju Nuba, a početkom proteklog desetljeća u Darfuru. Danas je ponovno u tijeku napad na Nubu, a zbog bombardiranja sudanskih zračnih snaga cijela su se sela premjestila u planinske špilje.

Krvoproliće u Nubi predvode neki dužnosnici odgovorni za prethodne masakre – predsjednik Omar Hassan alBashir, te Ahmed Haroud, guverner države u kojoj se nalazi gorje Nuba. Zbog trenutnog su napada djeca s Nube izložena nišanu, a često nemaju kamo pobjeći. Njegovateljica u logoru u Yidi kaže da je na putu prema logoru 14 dječaka ubijeno na kontrolnoj točki sudanske vojske. Nebrojeni su stradali pod udarom šrapnela. Bolest je poharala ovaj kraj, a mnoga manja djeca koju majke uspiju dovesti do Yide toliko su mršava i bolesna da ih u pokretnoj bolnici liječe putem infuzije. Deseci tisuća vojnika iz Nube ne žele se odreći naoružanja i tenkova dok ne padne vlada u Khartoumu, glavnom gradu Sudana. Kažu da ih guše jer su mnogi od njih kršćani nearapskog porijekla, a vladom u Khartoumu rukovode arapski muslimani. U Yidi, logor se pretvara u trajnu nastambu. Dužnosnici UNa kažu da se logor nalazi preblizu spornoj granici, a i sama je Yida bila već na udaru bombaških napada. Uprava logora ne želi graditi škole i dijeliti sjemenje i od 60.000 izbjeglica traži da krenu prema jugu. No izbjeglice ne žele otići, tvrdeći da je zemlja u južnijim krajevima neplodna. Očajni volonteri logora pokušavaju održavati higijenu pa djeci naređuju da metu granjem te da pijeskom ribaju zdjele. “Ako se rat ne završi, bit će nam jako teško”, kaže njegovatelj Ahmed Mamoun. “Ne znam kako će ta djeca naći roditelje.”

Jeffrey Gettleman

Online: Djeca u izgnanstvu

Galerija slika sudanske djece u izbjegličkom logoru: nytimes.com (pretraga “Lost Boys”)