Nakon sudjelovanja na jednoj raspravi o Turskoj i Arapskom proljeću na regionalnoj konferenciji u Istambulu, netom prije odlaska pristupila mi je mlada Egipćanka. “Gospodine Friedman, smijem li vas nešto upitati.

Za koga da glasujem?” Pomislio sam: “Zašto me pita za Obamu i Romneyja?” Ne, ne, objasnila je. Pita me za svoje, egipatske izbore. Treba li glasovati za Mohameda Morsija, kandidata islamističkog Muslimanskog bratstva ili Ahmeda Shafiqa, umirovljenog generala koji je služio Hosniju Mubaraku kao njegov posljednji premijer i sad se kandidira kao sekularni kandidat koji zagovara red i mir? Kako kažu egipatski aktivisti za demokraciju: “kao da biraš između dvije bolesti.” Koliko je tužno da su samo 18 mjeseci nakon dramatične revolucije Egipćani ostali pred izborom između kandidata ukorijenjenog u 1952., kada je egipatska vojska preuzela vlast i kandidata ukorijenjenog u 622., kada je prorok Muhamed ustanovio islam. Što se dogodilo s “Facebook revolucijom”?Iskreno rečeno, Facebook prolazi kroz teško razdoblje, kako na burzi, tako i na području ideja. Dobro je to primijetio jedan moj prijatelj, liberalni Egipćanin: “Facebook doista jest pomogao ljudima na području komunikacije, ali ne i na području suradnje.” Nema sumnje da je Facebook pomogao određenom sloju obrazovanih Egipćana da prošire vijest o revoluciji na trgu Tahrir. Isto kao i Twitter. No politika se uvijek svede na dvije drevne stvari: vodstvo i sposobnost obavljanja stvari. A po pitanju toga, i egipatska vojska, i Muslimansko bratstvo, dva su stara pokreta “od krvi i mesa” spretnija od Facebook generacije sekularnih progresivaca i umjerenih muslimana, čiji su kandidati zajedno u prvom krugu osvojili više glasova od Morsija i Shafika, ali nisu uspjeli ući u drugi krug jer su glasove podijelili na suprotstavljene kandidate. Ne poričem da su Facebook, Twitter i blogovi istinski revolucionarni komunikacijski alati zbog kojih je na vidjelo dospjelo mnoštvo novih i uzbudljivih glasova.

U najboljem izdanju mijenjaju narav političke komunikacije i izvještavanja. No u najgorem izdanju mogu postati ovisnička zamjena za stvarno djelovanje. Osim ako se ne maknete s Facebooka i ne unesete se nekome u lice, niste djelovali. I kao što nas podsjeća opaki sirijski režim — pucnjevi su uvijek i svagda glasniji od pisane riječi. Budimo pošteni i iskreni. Mladi na trgu Tahrir borili su se protiv dvije dobro ukorijenjene i povlaštene skupine. Nisu imali vremena za uspostavu temeljnih institucija. Sad kad je to rečeno, mora se reći i da su mogli naučiti nešto o vodstvu i važnosti obavljanja takvih stvari proučavanjem turske islamističke Stranke pravde i razvoja (AKP), koja ovdje vlada od 2002. i pobijedila je na trima uzastopnim izborima. Ono što će priznati i najveći protivnici te stranke jest da je ona u deset godina transformirala Tursku u gospodarskog predvodnika sa stopom rasta u korak s kineskom. Sve je to postigla otpuštanjem energije nakupljene u ljudima, uz dobro upravljanje gospodarstvom, reformirani sustav univerzalnog zdravstva, otklanjanjem prepreka i pokretanjem inicijativa za poslovna i strana ulaganja te izgradnjom novih zračnih luka, željezničkih pruga, cesta, tunela, mostova, bežičnih mreža i kanalizacije diljem zemlje. No premijer AKP-a Recep Tayyip Erdogan nije samo uspješno izgradio mostove, već je i eliminirao neovisno sudstvo u Turskoj te zastrašio turske medije, pa mu te dvije institucije više ne predstavljaju nikakvu zapreku. Ako se Erdoganova “sultanizacija” Turske nesmetano nastavi, okaljat će njegov zasad uistinu nevjerojatan pothvat i naštetiti demokraciji u Turskoj. Daj ljudima rast i postupno im možeš ograničavati demokratske institucije i nametnuti više religije, ako to želiš.

Thomas L. Friedman