Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća pojmom “digitalna podjela” u tehnologijskom smislu opisivala se razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju. Digitalna je podjela nadahnula mnoge da računalne alate učine dostupnima za sve Amerikance, naročito one slabijeg imovinskog statusa. Zbog njihovih se nastojanja digitalna podjela smanjila, no stvorili su i neželjenu nuspojavu koja znanstvenici i zakonodavci pokušavaju popraviti. Kako su ljudima uređaji sve dostupniji, djeca iz siromašnijih obitelji troše znatno više vremena na gledanje televizijskih emisija, filmova, igranje igrica i društvene mreže nego djeca iz bogatijih obitelji, što pokazuju i brojna istraživanja.

Prema riječima znanstvenika i zakonodavaca, ta je sve veća razlika u potrošnji vremena više odraz sposobnosti roditelja da prate kako im se djeca koriste tehnologijom nego stvar pristupa tehnologiji. “Nisam protivnica tehnologije kod kuće, ali ona nije spasonosno rješenje”, smatra Laura Robell, ravnateljica Srednje škole Elmhurst u istočnom Oaklandu u Kaliforniji, koju pohađaju djeca slabijeg imovinskog statusa, a već dugo sumnja u ideju da svaki dom treba imati računalo bez pravilnog nadzora. “Toliko nam često roditelji govore da ne znaju kako bi kontrolirali što im djeca rade na Facebooku.” Ova je nova podjela toliko zabrinula Saveznu komisiju za komunikaciju da razmišlja o ulaganju 200 milijuna dolara u poučavanje digitalne pismenosti. Prema njihovu planu, stotine bi te čak i tisuće obučavatelja obilazili škole i knjižnice te roditelje, učenike i one koji traže posao poučavali produktivnom korištenju računalima. Komisija bi se pridružila brojnim privatnim i državnim projektima, kojima je cilj polaznike poučiti svemu, od korištenja tipkovnicom i pisanja teksta do prijave za posao putem interneta i postavljanja filtera za blokiranje pornografskih sadržaja. “Digitalna je pismenost vrlo važna”, kaže predsjednik komisije Julius Genachowski te dodaje da se digitalna podjela može premostiti ako “roditeljima i učenicima damo alate i znanje za korištenje tehnologijom u svrhu obrazovanja i dodatne obuke za određeno radno mjesto”. Članovi komisije i predstavnici srodnih tijela i dalje žele da računala budu dostupna svakom Amerikancu. Prema podacima komisije, otprilike 65 posto Amerikanaca kod kuće ima širokopojasni pristup internetu.

Ipak, polovica kućanstava u kojima žive Hispanoamerikanci i 41 posto kućanstava u kojima žive Afroamerikanci nema širokopojasnu vezu. Prema istraživanju koje je 2010. objavila organizacija Kaiser Family Foundation, koja se bavi praćenjem javnog zdravstva u Sjedinjenim Američkim Državama, djeca i tinejdžeri čiji roditelji nisu fakultetski obrazovani dnevno na izloženost medijima provedu 90 minuta više nego djeca koja potječu iz obitelji višeg socioekonomskog statusa. Usporedbe radi, 1999. godine razlika je bila tek 16 minuta. Istraživanje je također pokazalo da su djeca fakultetski neobrazovanih roditelja medijima svakodnevno izložena 11,5 sati, u što spada gledanje televizije te aktivnosti na računalu i drugim uređajima. Prema Kaiserovim podacima, u obiteljima u kojima barem jedan roditelj ima fakultetsku diplomu ili neki viši stupanj obrazovanja djeca su multimedijskim sadržajima izložena 10 sati dnevno, što je 3,5 sata više nego u odnosu na 1999. godinu. “Unatoč obrazovnom potencijalu računala, stvarnost je takva da je u usporedbi sa zabavnim sadržajima onaj obrazovni nezamjetan”, ističe Vicky Rideout, koja je predvodila Kaiserovo istraživanje. Statistika se pretvara u stvarnost u obitelji dvananestogodišnjeg Markiya Cooka iz Oaklanda. Njegova obitelj, koja financijski i ne stoji najbolje, ima dva laptopa, Xbox 360 i Nintendo Wii, a Markiy ima i vlastiti mobitel. Uređajima se uglavnom koristi radi Facebooka, YouTubea, poruka i igrica. Naročito se rado igra vikendom. U školi prolazi s prosječnom dvojkom, a kad odraste želi biti biolog. Trinaestogodišnji osmaš Alejandro Zamora za sebe kaže da je “zaluđen Facebookom”. Njegova majka Olivia Montesdeoca kaže da je rado pristala na to da se Alejandro počne služiti računalom, ali da ga ne uspijeva natjerati da se njime služi za pisanje zadaće. Kaže da stvarno ne razumije što on sve radi na internetu.

Matt Richtel