Marija Lugarić, zamjenica ministra znanosti, obrazovanja i sporta, u intervjuu za Poslovni.hr među ostalim govori o najvećim problemima hrvatskog obrazovnog sustava, Bolonjskom procesu, informatizaciji školstva, ali i o tome kako izgleda njen tipičan radni dan…

Marija Lugarić, zamjenica ministra znanosti, obrazovanja i sporta / PXL

Prema Vašem mišljenju, koji su trenutno najveći problemi hrvatskog obrazovnog sustava?

Nekoliko je ključnih problema koji nisu trenutni, već se o njima govori godinama, pa i desetljećima. Upravo činjenica da na razini države ne postoji strateško tijelo koje treba brinuti o razvoju i kvaliteti obrazovnog sustava na predtercijarnoj razini možda najbolje oslikava stanje u kojem o problemima govore svi, mnogi imaju i ideje što i kako napraviti, ali nema održivog, strukturiranog i stručnog dijaloga koji treba rezultirati konsenzusom oko potrebnih promjena jer ne postoje suvisle dubinske promjene u obrazovanju koje se mogu napraviti u okviru jednog političkog mandata. Upravo stoga Izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi predlažemo uspostavljanje Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje kao ključnog strateškog tijela kojega bira Hrvatski sabor i koje Hrvatskom saboru odgovara za svoj rad.

Osobno, najvećim problemima smatram nepostojanje Nacionalnog kurikuluma (dokumenta koji na drugačiji i za 21 stoljeće primjereniji način, pojednostavljeno, definira što se i kako u školi uči), slaba stručna podrška školama i učiteljima i nastavnicima te, kao posljednje, ali definitivno ne i najmanje važno, šira društvena podrška konceptu društva temeljenog na znanju i znanosti tj. podrška paradigmi cjeloživotnog učenja.

Možemo konkretnije govoriti i o posljedicama tih sistemskih problema – znanja i vještine s kojima djeca napuštaju školu ocjenjuju se kao nedostatne i neprimjerene vremenu u kojem živimo, zaposleni u školama su potplaćeni i lošeg društvenog statusa, škole nisu opremljene kako bismo htjeli…

Što se radi po pitanju rješavanja tih problema?

Zbog svega navedenog, Ministarstvo je u suradnji s HAZU-om izradilo smjernice za izradu strategije razvoja sustava znanosti i obrazovanja, pokrenut ćemo postupak izrade Nacionalnog kurikuluma, a počela je i javna rasprava o Zakonu o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, koji će biti instrument za uspostavljanje sustava kvalitete kroz cijelu obrazovnu vertikalu te povezivanja standarda zanimanja sa standardima kvalifikacija, a kako bi naši obrazovni programi što više odgovarali potrebama tržišta rada i osigurali stvarnu primjenu koncepta zapošljivosti.

Marketing sutrašnjice

Panel ‘Mediji i marketing’: Koja su tri najveća pomaka obilježila ovu godinu

alat za uštede i konkurentsku prednost

Svatko tko se registrira do kraja ove godine dobiva 100 besplatnih računa

Koji ključni izazovi se postavljaju pred školstvo i obrazovanje ulaskom u EU?

Predtercijarno obrazovanje (kao i obrazovanje općenito) je od izrazite važnosti te kao takvo nema ‘acquisa’ koji ga regulira na razini EU te je u nacionalnoj nadležnosti. U tom smislu, najveći su izazovi osigurati potporu mobilnosti stanovništva na razini Unije kroz priznavanje stečenih kvalifikacija i razina obrazovanja. Posredno, važna je obrazovanost našeg stanovništva u odnosu na stanovnike Europe. U obrazovanju, ulazak u EU nudi više prilika od izazova: u brojnim programima Unije koji omogućuju suradnju škola, učenika i učitelja već i danas sudjeluju mnoge naše škole; sudjelovanje u europskom prostoru visokog obrazovanja i istraživanja omogućava lakše kolaboracije znanstvenika i visokih učilišta te naši ljudi dobivaju priliku raditi na projektima koji bi teško bili i financirani i održivi na razini isključivo RH.

Kako ocjenjujete dosadašnju primjenu Bolonjskog procesa u Hrvatskoj?

Učinjeni su veliki pomaci od 2005. uvođenjem Bolonje, posebno u sustavu osiguranja kvalitete i povećanja prolaznost. Međutim, fragmentiranost sveučilišta prepreka je punoj implementaciji Bolonjskog procesa u Hrvatskoj te treba i dalje činiti mnogo kako bi se osigurala puna implementacija načela Bolonjskog procesa.

U kojoj se fazi trenutno nalazi proces informatizacije školstva?

Sve su naše škole putem Carneta povezane na Internet i dosta je ulagano u opremu. Ključni je izazov staviti u uporabu tehničku/informatičku opremu koja postoji u školama te postići da nove tehnologije i mogućnosti koje pruža e-učenje nadopune i promijene način učenja i poučavanja. Treba osmisliti razvoj obrazovnog softwarea jer nam postojeći hardware ne znači previše ako ne postoje i adekvatni i za školu primjereni programi. Naravno, treba postojeću opremu i održavati, ali i nastavnike i učitelje kontinuirano educirati o primjeni novih tehnologija u nastavi.

Kako izgleda jedan radni dan Marije Lugarić?

Radno. 😉 Od ujutro do navečer sam ili u ministarstvu ili na sastancima u Vladi i drugim ministarstvima. Kako sam u velikom ministarstvu, dosta sati dnevno odlazi na koordinaciju rada svih naših uprava, odgovaranje na bezbrojne upite svih naših korisnika – škola, visokih učilišta, nastavnika, učenika, njihovih mama i tata… Kada navečer dođem kući, slijedi zadnja runda odgovaranja na mailove, pregledavanje rss-a, planiranje sutrašnjeg dana. Uglavnom, najveći mi je izazov sastati se sa sobom. 🙂 No, nedjelju se trudim ostaviti slobodnom od posla i posvetiti se obitelji i sebi.

Koristite li društvene mreže za komunikaciju s građanima?

Nažalost zbog obveza ne stignem niti pratiti niti komunicirati na društvenim mrežama koliko bih voljela. Društvene mreže su sjajan alat za komunikaciju s građanima i trudim se, unatoč tome što baš i ne stižem, barem odgovoriti na upite koji su direktno meni upućeni. Žao mi je što sam pomalo i zanemarila tu komunikaciju sa svojim virtualnim prijateljima (kao i s onima iz fizičkog života), posebno u onom neformalnom, ne-poslovnom dijelu, ali dan ima samo 24 sata, a sada mi je prioritet odraditi posao za kojega sam dobila povjerenje, ali i veliku odgovornost.