Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Iluzija o Facebooku

Autor: The New York Times
03. lipanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —

Prvih deset godina 21. stoljeća američkim su gospodarstvom vladale dvije velike iluzije. Jedna je bila ta da se cijene nekretnina više ne vežu uz standardna gospodarska kretanja te da samo rastu i rastu. Druga je bila ideja da smo u doba Weba 2.0 na dobrom putu da na internetu jako dobro zaradimo.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Prva je ideja propala kad i tržište dionica i nekretnina 2007. i 2008. godine, no iluzija o novom webu preživjela je dovoljno dugo da lakovjerni ulagači prošloga mjeseca ulože poprilična sredstva u katastrofalnu inicijalnu javnu ponudu dionica Facebooka. Priznajem da sam pomalo zlurado dočekao Facebookov niski pad s inicijalnom javnom ponudom, koji je Bloomberg Businessweek nazvao “najvećim neuspjehom desetljeća” nakon samo pet dana trgovanja. Od svih većih uzbuđenja u internetskoj sferi Zuckerbergova mi se društvena mreža činila najštetnijom jer ovisi o mračnoj strani života na mreži – o stalnoj želji za stvaranjem društveno poželjne slike o sebi i samopromociji, o traganju za virtualnim oblicima “zajednice” i “prijateljstva” koji tek donekle sliče onim stvarnima te o neumornom oskvrnjivanju privatnosti u potrazi za novcem od oglašavanja. No čak i čitatelji koji vole Facebook i ne mogu zamisliti život bez njega ovaj burzovni neuspjeh trebaju smatrati znakom da internet ima komercijalnih ograničenja. Kao što je John Cassidy iz New Yorkera istaknuo u jednoj od svojih oštroumnih kolumni prije ponude dionica, problem nije u tome da Facebook ne zarađuje, već u tome što ne zarađuje dovoljno i nema jasnu strategiju kako zaraditi više jer još nije smislio kako da učinkovito unovči te silne milijune korisnika. Rezultat svega jest tvrtka koja je svakako uspješna, no čija je bilanca znatno manje dojmljiva od onoga što bi se po sveprisutnosti na internetu moglo zaključiti. Taj je problem “strahovitog domašaja, ali ograničene profitabilnosti” tipičan za digitalnu ekonomiju u cjelini.

Prvih deset godina 21. stoljeća američkim su gospodarstvom vladale dvije velike iluzije. Jedna je bila ta da se cijene nekretnina više ne vežu uz standardna gospodarska kretanja te da samo rastu i rastu. Druga je bila ideja da smo u doba Weba 2.0 na dobrom putu da na internetu jako dobro zaradimo.

Prva je ideja propala kad i tržište dionica i nekretnina 2007. i 2008. godine, no iluzija o novom webu preživjela je dovoljno dugo da lakovjerni ulagači prošloga mjeseca ulože poprilična sredstva u katastrofalnu inicijalnu javnu ponudu dionica Facebooka. Priznajem da sam pomalo zlurado dočekao Facebookov niski pad s inicijalnom javnom ponudom, koji je Bloomberg Businessweek nazvao “najvećim neuspjehom desetljeća” nakon samo pet dana trgovanja. Od svih većih uzbuđenja u internetskoj sferi Zuckerbergova mi se društvena mreža činila najštetnijom jer ovisi o mračnoj strani života na mreži – o stalnoj želji za stvaranjem društveno poželjne slike o sebi i samopromociji, o traganju za virtualnim oblicima “zajednice” i “prijateljstva” koji tek donekle sliče onim stvarnima te o neumornom oskvrnjivanju privatnosti u potrazi za novcem od oglašavanja. No čak i čitatelji koji vole Facebook i ne mogu zamisliti život bez njega ovaj burzovni neuspjeh trebaju smatrati znakom da internet ima komercijalnih ograničenja. Kao što je John Cassidy iz New Yorkera istaknuo u jednoj od svojih oštroumnih kolumni prije ponude dionica, problem nije u tome da Facebook ne zarađuje, već u tome što ne zarađuje dovoljno i nema jasnu strategiju kako zaraditi više jer još nije smislio kako da učinkovito unovči te silne milijune korisnika. Rezultat svega jest tvrtka koja je svakako uspješna, no čija je bilanca znatno manje dojmljiva od onoga što bi se po sveprisutnosti na internetu moglo zaključiti. Taj je problem “strahovitog domašaja, ali ograničene profitabilnosti” tipičan za digitalnu ekonomiju u cjelini.

Kao što je Tyler Cowen, ekonomist sa Sveučilišta George Mason, napisao u svojoj eknjizi “Great Stagnation” iz 2011. godine, internet je pravo čudo što se tiče stvaranja “jeftine zabave”. No s obzirom na to da su “mnogi proizvodi besplatni” te na to da “većinu posla internetskih tvrtki automatski odrađuju softver i serveri”, svijet interneta nije toliko dojmljiv kad je riječ o stvaranju radnih mjesta. U tom je smislu znakovito da tvrtke koje se najčešće hvale po uspjehu u digitalnom dobu, a to su Apple i Amazon, slijede poslovne modele koji su duboko ukorijenjeni u proizvodn-ji i dostupnosti nevirtualnih dobara. Appleova je temeljna prednost stvaranje boljih i ljepših uređaja, a Amazon vam na vrata dostavlja sve, od kućanskih uređanja do DVDa i pelena. Za razliku od toga, što je proizvod tvrtke “digitalniji”, manje će radnih mjesta stvarati i manje zaraditi po korisniku, to je istina koju su novinari itekako osjetili na svojoj koži u posljednjih deset godina, a Facebookovi ulagači shvatili u svibnju. Ima i iznimaka, ali ne mnogo. Čak i pornografija, jedna od najunosnijih internetskih grana, gubi na profitabilnosti jer je porastao broj amaterskih stranica i filmova, a “profesionalci” izgubili monopol. Njemački filozof Josef Pieper 1952. godine objavio je knjigu pod naslovom “Pohvala dokolici”, a sigurno ga ne bi oduševila kultura koja se razvila u internetskoj sferi iako je dokolica očito temelj interneta. Od niskih do visokih sadržaja, od LOLcats do Wikipedije goleme količine internetskog sadržaja stvaraju ljudi koji ne traže nikakvu financijsku korist. Ta “nova ekonomija” ponekad uopće nije komercijalna, već je, kako je rekao Matthew Yglesias iz časopisa Slate, svojevrstan raj za uživatelje hobija, koji se subvencionira suficitom stare ekonomije koju je postupno trebala zamijeniti. Stvar je posve jasna kad pogledamo najnovije podatke o broju nezaposlenih. Unatoč tome što je internetski entuzijazam trajao gotovo dvadeset godina, informacijski je sektor i dalje malen u usporedbi s ostalim sektorima američkog gospodarstva, trenutno ima ponajveću stopu nezaposlenih i jedan je od rijetkih gdje je u posljednjih godinu dana nezaposlenost i dalje rasla. Unatoč svemu, internet je i dalje revolucionaran, no stvorio je kulturnu revoluciju, a ne gospodarsku. Twitter nije Ford Motor Company, Google nije General Electric. A osim dok nam jednog dana oči ne proda za milodare od oglašavanja, nećemo svi raditi za Marka Zuckerberga.

Ross Douthat

Autor: The New York Times
03. lipanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close