Dvjesto je godina Američka vojna akademija obučavala generale za američke ratove. Danas, u ključnoj trenutku u američkoj vojnoj povijesti, ovdašnji je fakultet na rijeci Hudson duboko zapao u raspravu o smislu. Raspravlja se o tome je li protupobunjenička strategija koja se koristila u Iraku i Afganistanu – skupa, dugotrajna i mnogoljudna doktrina pridobivanja mjesnog stanovništva putem izgradnje cesta, škola i vlade – došla svojem kraju.

U širem se smislu raspravlja o tome što je Amerika dobila nakon desetljetne borbe u dva rata. “Nije dobila mnogo”, ravnodušno je u nedavnom intervjuu izjavio pukovnik Gian Gentile, voditelj programa vojne povijesti na West Pointu, koji je 2006. godine bio jedna od zapovjednika u Bagdadu. “To svakako nije bilo vrijedno truda. Ja barem tako mislim.” Pukovnik Gentile, koji već dugo izražava negativan stav prema protupobunjeništvu, predstavnik je jedne od dviju suprotstavljenih strana na West Pointu. Na drugoj je strani pukovnik Michael Messe, pročelnik utjecajnog odsjeka za društvene znanosti i glavni savjetnik generala Davida Petraeusa u Bagdadu i Kabulu u vremenu kad je Petraeus vodio ratove u Iraku i Afganistanu. Unatoč troškovima i rizicima, protupobunjeništvo je, prema riječima pukovnika Messeja, “dovelo do toga da Iračani mogu sami sobom upravljati”. Rasprava koja se vodi na West Pointu odraz je rasprave koja se odvija u oružanim snagama u cjelini, i to u trenutku dok se Sjedinjene Američke Države povlače iz Afganistana bez jasne pobjede te dok su rezultati akcija u Iraku i dalje nerazvidni. Međutim, u West Pointu je stvar itekako osobna. U Iraku i Afganistanu smrtno je stradalo više od 6000 vojnih dužnosnika, a utrošeno je preko bilijun dolara. Profesori s West Pointa diče se akademskom slobodom i protivljenjem tradicionalnosti. Pukovnik Gentile tvrdi da je SAD u Afganistanu provodio vrlo uske političke ciljeve – gušenje Al-Qaide i iskorjenjivanje njihove baze u toj zemlji – “uz maksimalni operativni pristup”. “Strategija se državnim resursima treba poslužiti radi ostvarenja političkih ciljeva uz minimalne ljudske žrtve i financijske troškove”, kaže.

Protupobunjenička bi strategija u Afganistanu mogla upaliti, dodaje, ako bi SAD bi spreman ondje ostati “70, 80 ili 90 godina”. Priznaje da je ratove teško dovoditi u pitanje uz tolike žrtve. “Međutim, rat je, na kraju krajeva, politički čin”, kaže. “A časno je obavljati svoju dužnost. Mogli biste me sad napasti i reći da i dalje govorim da rat ovoga nije bio vrijedan, ali ja sam vojnik, idem onamo gdje mi se kaže i obavljam svoju dužnost najbolje što znam.” Pukovnik Meese, pak, tvrdi da se rat ne može odvojiti od političke, gospodarske i psihološke dimenzije, a taj je stav iznesen i u Priručniku o protupobunjeničkom djelovanju američke vojske i marinaca, čije je posljednje, revidirano izdanje objavljeno 2006. godine. Priručnik promiče zaštitu civilnog stanovništva te pomoć u izgradnji i razvoju zemlje. “Ratovanje u opasnoj okolini zapravo je ljudski pothvat, i jednostavno mora doći do kontakta sa stanovništvom kako bismo na njih utjecali”, kaže pukovnik Meese. Kad je predsjednik Obama u lipnju 2011. najavio da će do kraja ovoga ljeta povući još 30.000 vojnika koje je poslao u Afganistan, i to ranije nego što je vojska htjela, činilo se da je protupobunjeničkoj doktrini došao kraj. Sada se rasprava prelila na vojne akademije, akademske časopise i knjige, a vjerojatno će potrajati desetljećima. Pukovnik Gregory Daddis, profesor povijesti na West Pointu, smatra da se rasprava tiče i uloge vojske. “Trenutno ne znamo čemu vojska služi”, kaže. John Nagl, umirovljeni potpukovnik koji se borio u Iraku, a danas predaje na Mornaričkoj akademiji, smatra da bi se inozemna politika SADa trebala usmjeriti prema tome “da kroz ovo više nikad ne moramo proći”. Je li protupobunjeništvo djelotvorno? “Jest”, kaže. “Je li vrijedno ovakvog ulaganja? To je već sasvim drugo pitanje.”

Elisabeth Bumiller