Profesor splitskoga Ekonomskog fakulteta Željko Mrnjavac analizirao je za Poslovni dnevnik učinke upravo donesenog Zakona o poticanju zapošljavanja. Vlada smatra da će on povećati zapošljivost mladih bez radnog iskustva, dok kritičari prigovaraju da će srušiti cijenu rada. Zakon predviđa stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnoga odnosa na rok od jednu, odnosno dvije godine i uz 1600 kune mjesečne naknade. Tiče se poslodavaca koji uredno isplaćuju plaće i doprinose te ne daju poslovno uvjetovane otkaze. Zakon za takve uvodi olakšice poput oslobađanja na dvije godine od plaćanja tvz. bruto 2 doprinosa na plaću za zapošljavanje nezaposlenih bez radnog iskustva u zvanju za koje su se obrazovali. Mladima će pak biti plaćeni radni staž i doprinosi, a radit će pod nadzorom mentora kojega plaća poslodavac.

Što je glavna odlika novog Zakona o poticanju zapošljavanja?
Izazvao je veću medijsku pažnju nego što realno zaslužuje, a pogotovo nepotrebna suprotstavljanja i otvaranje političkih sukoba. Članovi nove Vlade imali su potrebu što prije pokazati da donose spasonosna rješenja, pa su pretjerali u prikazu inovativnosti i učinkovitosti mjera, a neistomišljenici su im onda jednako snažno i neargumentirano odgovarali prije nego što su sagledali sve aspekte. Vrijeme je teško, pa ljudi na osjetljivu stvari kao što je zaposlenje burno reagiraju.

Može li se on ograničiti na deklariranu i, čini se, doista učinkovitiju pomoć države pri prvom zapošljavanju mladih nezaposlenih ljudi ili se, pak, može reći da će on otvoriti nove, dalekosežne procese na tržištu rada, i to mimo reforme rigidnih odredaba Zakona o radu?
Ne treba očekivati korjenite promjene jer je riječ o instrumetnima koji su vrlo slični onima koji su se i ranije primjenjivali u HZZ-u. Zaista ne vidim ništa revolucionarno u tim mjerama. Te i slične mjere politike tržišta rada nisu usmjerene na stvaranje novih radnih mjesta nego preraspodjeljuju tereta nezaposlenosti s posebno ugroženih skupina. Barem privremenim aktiviranjem mladima se otvara mogućnost da stječu znanje i uspostavljaju poslovne kontakte da bi sutra mogli aktivnije konkurirati na tržištu. Dio njih će doista produljiti rad kod istog poslodavca, ali dio njih to bi učinio i bez takvih mjera, odnosno na takvim mjestima koja bi postojala i bez poticaja možda su jednostavno odnijeli posao nekom drugom kandidatu. Dakle, neto efekt se ne mjeri povećanjem ukupne zaposlenosti nego smanjivanjem neravnoteže u strukturi nezaposlenih osoba.

Ima li išta “revolucionarno”, vrijedno pažnje?
Osobno mi je zanimljiviji signal koji se može iščitati iz uvođenja novoga fleksibilnog pristupa reguliranja povremenog zapošljavanja. To je element koji najavljuje prihvaćanje nužne fleksibilizacije suvremenih radnih odnosa, danas u poljoprivredi putem vaučera, a sutra, nadam se, i u drugim djelatnostima. Treba pronaći ravnotežu između nezaobilazne fleksibilnosti i zaštite od rada na crno i sličnih zlouporaba.

Je li taj zakon, za razliku od dosadašnjih rješenja, postao atraktivniji za poslodavce u privatnom sektoru? Država se, naime, obvezuje da će plaćati doprinose za nezaposlene mlade bez radnog iskustva iako će ih angažirati privatni poslodavaci.
Različitih mjera usmjerenih na mlade bez iskustva uvijek je bilo u obliku pripravništva, “s faksa na posao” i slično… Uvijek je postojala veća ili manja subvenicija ili olakšica za poslodavca u odnosu na uobičajeni radni odnos. Žao mi je da je zapravo propušteno pravo reguliranje odnosa usavršavanja u poduzećima bez zasnivanja radnog odnosa, bez obzira na to je li riječ o državnoj subveniciji ili ne. Dakle, tih 1600 kuna ne treba biti presudna stvar, jer ključno je da se osoba zainteresirana za stjecanje iskustva može angažirati u poduzeću bez obzira na to je li riječ o redovitom učeniku ili studentu ili, pak, o osobi koja je završila formalno školovanje. Ključno je da zainteresirane osobe mogu pronaći ravnotežu zajedničkih interesa, jedan stječe znanja, drugi zauzvrat dobiva pomoć i upoznaje osobu koju će možda sutra i zaposliti. Problem s besplatnim stažiranjem pojavio se upravo zbog zakonom propisanih ispita, pa su kandidati bili pod nekom vrstom ucjene.

Je li drugdje taj model prepoznat po efikasnom rješavanju problema, kakve je efekte imao u praksi drugih zemalja?
Različiti oblici stažiranja i prakse uobičajeni su modeli stjecanja znanja i u nas se premalo koriste zbog obostrana nerazumijevanja vlastite odgovornosti. Učenici i studenti ne razumiju vlastitu odgovornost da moraju investirati u svoje osposobljavanje za svijet rada, a poslodavci ne prepoznaju svoju odgovornost za edukaciju novih generacija. I u zemljama u kojima je takav sustav razvijeniji pojavljuje se u krizi nestašica mjesta za stjecanje iskustva, uz istodobno veći broj nezaposlenih mladih, pa je normalno subvenicionirati taj njihov međuodnos. Kad krizno vrijeme prođe, subvenicje za stažiranje se ukidaju, ali razne olakšice kod zapošljavanja osoba bez iskustva ili drugih ugroženih skupina uobičajena su mjera koja se široko primjenuje.

Što u stručnim krugovima misle o kritikama da će Vlada pomoću ovog zakona, uz dokidanje produljene primjene kolektivnog ugovora, izazvati smanjivanje cijene rada?
Stvara se nepotrebna panika. Nema razloga da bi ove ograničene i jasno definirane mjere politike tržišta rada mogle imati učinak na smanjivanje plaća. Nije ni predviđeno da će takvom mjerom biti obuhvaćena cijela generacija koja tek ulazi na tržište rada, nego samo mali dio. Svi oni koji već rade ne moraju strahovati za svoju plaću, a ako ih tako lako mogu zamijeniti mladi bez ikakva iskustva, morali bi se zabrinuti zašto poslodavca nisu tijekom godina učinili ovisnim o vlastitim znanjima i vještinama. Normalnom poslodavcu nije žao platiti radnika koji pridonosi uspjehu poduzeća. Pitanje produljenog trajanja kolektivnih ugovora koji su sklapani u vrijeme prosperiteta drugi je slučaj. U krizna vremena morat će doći do redukcije nekih prava, ali to ne treba nužno gledati kao dodatnu eksploataciju nego kao prilagodbu radi očuvanja radnih mjesta i olakšavanja novog zapošljavanja.

To znači da sindikati i oporbeni političari populistički nastupaju kad tvrde kako sad poslodavci dobivaju praktički besplatnu radnu snagu?
Privatnim poslodavcima ne treba besplatna nego produktivna radna snaga. Radije će imati pouzdana radnika kojeg plaćaju nego nezainteresirana i nemotivirana početnika bez obzira na to koliko jeftin bio. Mogućnost da ga isprobaju i pouče budućem poslu uz subvenciju smanjuje rizik da uzmu mladu osobu bez iskustva umjesto nekog provjerenog. Veća je vjerojatnost da se robovlasnička zloupotreba razvije u javnom sektoru, u kojem se stažira pod pritiskom obveze državnih ispita.

Građevinski sektor

Kako se tvrtke mogu zaštititi od nestabilnosti tržišta energije? Jednostavno je

digitalna otpornost

Upravljanje rizicima više nije igra na papiru – DORA zahtijeva rezultate

Postoje li, prema iskustvu razvijenih zemalja, efikasniji modeli za povećanje zapošljivosti mladih?
Ne postoji čarobni štapić. Različite kombinacije edukacije i integriranja u svijet rada pokazuju se najuspješnijim mjerama aktivne politike tržišta rada, dok je subvenicioniranje radnih mjesta manje učinkovito. Jedino investicije i gospodarski rast stvaraju novu zaposlenost, a obrazovani i motivirani mladi ljudi trebali bi biti naš navrjedniji resurs koji bi trebao sudjelovati u restrukturiranju gospodarstva jer će se nova radna mjesta sve više razlikovati od onih koja se gase. S pokretanjem rasta u većem će se problemu naći stariji radnici, čija znanja zastarijevaju i koji se teže uključuju u usavršavanja.

Krivi mentalitet: posao se osvaja, ne dobiva

Jesu li nezaposleni viskoobrazovani mladi novim mjerama ipak podcijenjeni?
Ključni je nesporazum proizašao iz toga što se to nazvalo zapošljavanjem i radom za 1600 kn, kao što se ranije stažiranje za stručni ispit neopravdano nazvalo volontiranjem. U tržišnom gospodarstvu mora se prihvatiti odgovornost za vlastitu karijeru i iskoristiti svaka prilika za usavršavanje i poboljšanje konkurentskog položaja. Mnogi misle da su diplomiranjem ispunili svoj dio obveze i da bi im sada netko trebao dati posao. U našem društvu još je prisutan sindrom da ljudi očekuju da moraju nešto dobiti: dobio sam ocjene, dobio sam posao, dobio sam plaću, umjesto zaslužio sam, osvojio sam i zaradio sam.