Nadan Vidošević na “kormilu” je Hrvatske gospodarske komore od njezina osnutka, jesenas je izborio peti mandat, što je najdulji staž nekog pojedinca u okvirima svih hrvatskih institucija. Uz Komoru, nekoliko je godina proveo u Upravi Kraša, bio je i u utrci za Pantovčak… O svemu tome detaljno govori u novom broju magazina Poslovnog dnevnika Business People. Ovdje donosimo sažetak velikog intervjua kojeg u cijelosti možete pročitati u trećem broju magazina Business People.

Teče peti mandat kako vodite HGK, još niste osjetili zamor ili monotoniju?
Monotoniju svakako ne. Sva naša tranzicija prošla je kroz komorske klupe. Tvrtke su trebale preživjeti i onda kada im Vladin dužnosnik na našoj Skupštini kaže da je izvoz njihova privatna stvar. Govorili smo u Komori o potrebi uravnoteženosti monetarne i fiskalne politike. Na žalost, umjesto toga svjedočili smo populističkoj fiskalnoj i njoj neprilagođenoj monetarnoj politici. Rekao bih gotovo eksteritorijalnoj. Na neke smo procese mogli utjecati i utjecali smo. Neosporno je da je tržišta na kojima Hrvatska ostvaruje najviše profita otvorila Komora. Zapravo, u pravom je smislu donijela mir i integraciju bosanskohercegovačkog tržišta, otvorila srpsko i crnogorsko tržište, jugoistok Europe. Bila je lider u tim procesima razvijajući partnerstvo među svim komorama regije. Ukidanje viznog režima, što se često zaboravlja, krenulo je od nas. Zaslugom Komore, gleda li se u relativnim odnosima međusobna robna razmjena, ovo je danas jedna od najpropulzivnijih europskih regija. Prije 15 godina pokrenuli smo akciju “Kupujmo hrvatsko”. Kažu da se Slovenci rode sa sviješću o vlastitu proizvodu, mi smo to morali naučiti, no uspjeli smo… Štošta se događalo u razdoblju mojega vođenja Komore, nema govora o monotoniji.

Jesenas se nagađalo da se više nećete kandidirati. Što je prevagnulo u odluci da napustite prvu poziciju u Krašu i prihvatite novi mandat u HGK?
Bio sam u predsjedničkoj kampanji koja me iscrpila, a onda mi se dogodila teška ozljeda koja me nekoliko mjeseci potpuno izbacila iz posla. Kada sam se vratio, imao sam opet nesreću s infektivnim oboljenjem koje me ponovno gotovo pola godine udaljilo “iz stroja”. To sam doživio kao signal “odozgo” da usporim. Osim toga, 52 su mi godine i mislim da klasični operativni biznis treba prepustiti mlađima, onima s novom energijom. To Kraš danas ima. No, i dalje sam u Krašu, ali ne više u operativnom smislu. Znate kako se kaže: jednom kraševac, uvijek kraševac. Komora je nešto drugo, dinamična kao Kraš, ali drukčije. Daje mi prostor da svojim iskustvom i znanjem pokrećem s gospodarstvenicima i suradnicima društvene procese kada drugi možda nemaju vremena ili interesa za njih.

Hrvatska je mala zemlja s dosta potencijala, no sve dosadašnje vladajuće garniture u vječitoj su svađi o pragu nacionalnih interesa.
U tome nismo baš tako posebni. Bit ću možda brutalan, no kada pustite psa s lanca, on trči dugo po dvoru i tek se nakon nekog vremena ponaša racionalno. Tako i mi, zarobljeni političkom situacijom u kojoj se Hrvatska nalazila godinama, u jednom se trenutku našla sama i kao neželjeno dijete…. U tom kontekstu ne bih bio prekritičan prema nama. Nismo bili te sreće da imamo Havela, već Miloševića s druge strane, što je bitna razlika. Kada govorim o tranziciji u nas, uvijek imam razumijevanja za ono što nam se događalo, naravno ne eskulpirajući nas od odgovornosti.

Na tragu nepostojanja strateškoga koncepta koji privlači investicije u realni sektor, mnogi procjenjuju da ćemo uskoro postati zemlja konobara i trgovaca. Hoće li se dogoditi novi val, ali sada školovanih ekonomskih imigranata?
To je vrlo ozbiljno pitanje, to je pitanje razvoja Hrvatske. Hrvatska najveći potencijal ima u razvoju logistike, to nam je najveća snaga. Naš je geoekonomski položaj nezamjenjiv, jedinstven u svijetu. Nema puno točaka u svijetu koje se mogu usporediti s Hrvatskom, ona je jedina mediteranska zemlja koja je ujedno i podunavska zemlja. Upravo joj to daje silan potencijal u razvoju logistike i komunikacija. To će biti okosnica ekonomskog razvoja u budućnosti. Naravno da usto po prirodi stvari dolaze usluge. No, ako se u jednom trenutku dogodi da istočni Jadran, dakle prostor od Slovenije do Albanije, bude saturiran s velikim količinama robe u provozu, tu uključujem i Podunavlje kojem pripadamo, neovisno je li riječ o energentima ili drugoj robi, koja bi išla između europskoga kontinenta i ostatka svijeta, ta bi količina robe morala potaknuti novu reindustrijalizaciju. U tom kontekstu vidim budućnost. No tu postoji jedan veliki “ali”. Bitno će biti tko će vlasnički upravljati procesom jer vlasnik distribuira i akumulaciju koja nastane.

Uz turizam koji svi ističu u prvi plan samo se prehrambena industrija othrvala nevoljama tranzicije. Tu je i poljoprivreda, no je li to dovoljno za gospodarski uzlet?
Turizam i prehrana iznimno su važni, još se mogu dodati i drvna industrija te neke prateće djelatnosti koje rastu i razvijaju se uz turizam, inače najveći multiplikator u ekonomiji. Turizam nije ekonomska grana, već stil života. U našim prilikama na njega je pozitivno više utjecala briljantna pozicija sa snažnim emitivnim tržištem u zaleđu nego promišljena politika. Prehrambena industrija nije novo “čudo”. Hrvatska je s tom proizvodnjom bila jedna od svjetskih sila u okviru socijalističkog bloka. Agrar nam je bio vrlo razvijen i na tragu toga opstalo je ovo što danas imamo. Nismo stvorili novu djelatnost, svi najveći brendovi koje izvozimo nastali su davno. To smo dobro baštinili. Ono što smo propustili jest nesnalaženje u transformaciji agroindustrijskih kombinata. Nismo osigurali adekvatne investicije u agrar. To je velik propust i danas uvozimo hranu upravo stoga što smo nesmotreno velike sustave proglasili socijalističkim mastodontima.

Može li aktualna Vlada učiniti kvalitetan gospodarski pomak u jednome mandatu?
Ova Vlada u jednom mandatu može napraviti jako puno, ali ne ono što mi očekujemo, a to je da nas dovede u raj. No, može pokrenuti procese. Ono čime se sada očito bavi jest zadržavanje zaposlenosti na ovoj razini ekonomske aktivnosti. Sljedeći izazov bit će dogodine, a vezan je uz napuštanje Cefte i ulazak u EU. Važno je preživjeti ove dvije godine, ali i postaviti temelje za novi investicijski ciklus.

Hrvatska je unatrag nekoliko godina ugostila više šefova najmoćnijih ekonomskih sila, međutim sve je ostalo na tome, bez dolaska investitora i jačanja gospodarske suradnje.
Vlada konačno mora postaviti temelje za funkcioniranje sustava koji je sposoban primiti investicije. Nije prirodno da predsjednici SAD-a, Kine i Ruske Federacije dolaze u Zagreb i da nismo napravili nijedan konkretan posao, a oni su “gospodari” svijeta. Neke zemlje uopće ne percipiramo kao potencijalne partnere, a one su zainteresirane za komunikaciju s Europom preko nas.

nije svaki isti

Zaboravite pitanje „isplati li se električni automobil“. Danas je važnije nešto drugo

Zagrebački startup

Razvili su platformu koju koriste Zaba, INA i Sofascore. Sada žele na strano tržište

U vezi s akcijom u Kupujmo hrvatsko, poduzetnici kažu da im ne treba akcija od 20 dana, traže da im Komora cijele godine otvori police hrvatskih trgovina. Je li moguće pomiriti interese proizvođača i trgovaca?
Moguće je, i to se na određeni način i događa. Veliki trgovci počeli su se okretati domaćim proizvođačima svjesni da će nakon ulaska na europsko tržište to savezništvo biti važno da bi sa što manje udaraca preživjeli potrese koji se neće moći izbjeći. Pomaka ima, a suradnja će biti još bolja zbog obostrane koristi. Žao mi je da nije došlo do spajanja Mercatora i Konzuma. Volio bih da se snažan regionalni trgovački lanac pojavi kao stabilan dugoročni partner s hrvatskom i slovenskom, ali i ekonomijama ostatka regije.

Privatno: da mi je znati svirati!

Kad se osvrne natrag, što biste rado promijenili, drukčije napravili, progone li vas neki takvi detalji?
Ne progone me, ali ima stvari koje bih mijenjao. Jako bih volio da znam svirati neki instrument. Kada vidim svoje znance koji su u stanju uzeti instrument i prebirući po tipkama ili žicama sami sebe smiriti, promislim kako je to sjajna stvar! Da mi je ova “pamet”, više bih se u mladosti bavio jezicima. Pod stare dane pak, nadam se, imat ću više vremena ponovo čitati djela klasika. Što su mi značili Dostojevski ili Tolstoj u srednjoj školi? Apsolutno ništa, niti sam ih razumio, bili su naporni i dosadni. Nadam se da će doći vrijeme kada ću sa svojim životnim iskustvom, kazat ću to tako, moći “polemizirati” s tom literaturom.