Visoke tržišne cijene i državna regulativa glavni su razlog da je potrošnja ukapljenog naftnog plina (UNP) u zadnje četiri godine u Hrvatskoj pala za 55 tisuća tona, zaključak je zadnjeg dana 27. međunarodnog znanstveno-stručnog susreta stručnjaka za plin koji se protekloovog tjedna održavao, pod medijskim pokroviteljstvom Poslovnog dnevnika, u Opatiji.

Tako je 2008. godine hrvatsko tržište apsorbiralo oko 200 tisuća tona UNP-a da bi se to godinu kasnije smanjilo na 180 tisuća tona, a tijekom 2010. i na 165 tisuća tona ukapljenoga plina. Prošlu godinu Hrvatska je završila sa potrošnjom od samo 145 tisuća tona UNP-a. Istodobno, domaće rafinerije proizvedu godišnje oko 250 tisuća tona takvog plina. Zoran Dojčinović, direktor prodaje u Crodux plinu, pojašnjava da pad potrošnje UNP-a ima nekoliko razloga od kojih su ključni plinofikacija zemlje i prelazak potrošača na prirodni plin te smanjena industrijska aktivnost, ali i državna regulativa.

Distribucijom UNP-a (butan-propan) se u Hrvatskoj bave četiri tvrtke, koje su uglavnom u vlasništvu većih regionalnih igrača. Tako osim Ine, koja je povezana s Molom, tu egzistiraju Crodux plin, Jadran plin Petrol te Butan plin. Svi plinari iz UNP sektora se slažu da je vladina regulativa jedan od najvećih čindbenika koji unosi nered na tržište.

„Ako ste vi imali kriterij da se netko ne može baviti veleprodajom ukapljenog naftnog plina ako nema skladišne kapacitete od minimalno 1000 kubičnih metara, tada ne možete uskoro to promijeniti nakon što su tvrtke uložile znatna sredstva u to. Država je, nakon raznih lobiranja, smanjila skladišne zahtjeve na 500 kubika, a nedavno i na samo 300 kubnih metara skladišnog prostora za plin“, žali se Zoran Dojčinović. Takva situacija, kažu plinari, dovodi do nelojalne konkurencije i sivog tržišta, pogotovu u segmentu autoplina te punionica plinskih boca.

Kao dodatan problem UNP-a je i to što se taj energent, kao po formiranju cijene tako i svojim čitavim prometom, ponaša po tržišnim osnovama. Dojčinović navodi da je nemoguće konkurirati struji i prirodnom plinu, koji zbog svoje socijalne uloge i subvencionirane cijene, imaju puno manju cijenu nego što bi to tržišno bilo održivo.