Poslovni.hr slavi 20.rođendan
EN DE

Gdje je nestao iranski Pokret zelenih?

Autor: The New York Times
01. travanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —

Arapsko proljeće koje huja regijom kao da je zaobišlo Iran. Ili možda ova zemlja proživljava posljedice duge teokratske zime koja će uskoro zahvatiti i njezine susjede. Nitko bolje od Iranaca ne poznaje prepreke na putu do proljeća. Izazov je kako vratiti svećeništvo u džamije, kako odbaciti njihovo vodstvo bez odbacivanja islama.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Tijekom previranja koja su zahvatila Iran 2009., našla sam se u stanju koje bi psihijatri vjerojatno nazvali “očaranošću”. San, je bio jedini koji je prekidao moj pogled fiksiran na nekoliko ekrana: monitor prijenosnog računala, televizijski ekran i zaslon mobilnog telefona. Revolucija, taj predugo iščekivani događaj koji se pripremao još od 1979. kao zamjena za prethodno ukradenu revoluciju, činilo se, konačno je stigla i u Iran. Nisam bila presretna kako sam očekivala, već prezasićena bujicom osjećaja koji su se u meni nakupljali 32 godine. Rijetki su bili predvidjeli prodemokratski Pokret zelenih, iznikao iz masovnih prosvjeda nakon osporavanih predsjedničkih izbora. No politički aktivizam bio je protjeran zajedno s iranskom dijasporom, gdje je polako tinjao. Umjesto njega, u modi su bile “kulturalne” proslave. Ali iznenadni nalet milijuna mladih na ulice u jednom ga je trenu vratio u samo središte zbivanja. Prethodno neinformirani odbacili su kulturu i preko noći se preobratili na nenasilni aktivizam. Tjednima kasnije, nakon pada vlade, dijaspora se zapitala što je pošlo po krivu. Neki su za neuspjeh okrivili nedostatak jakog vodstva, iako je uspjeh drugih pokreta, poput onih u Tunisu i Egiptu pripisivan upravo činjenici da oni nisu imali vođe. Drugi su pak prokazivali Ameriku zbog pružanja potpore pokretu, iako nije jasno što je takva podrška, osim simboličkog i moralnog utjecaja, mogla postići. Treći su smatrali da su nesudjelovanje radnika u pokretu i izostanak općeg štrajka ukazali na organizacijske i komunikacijske propuste.

Arapsko proljeće koje huja regijom kao da je zaobišlo Iran. Ili možda ova zemlja proživljava posljedice duge teokratske zime koja će uskoro zahvatiti i njezine susjede. Nitko bolje od Iranaca ne poznaje prepreke na putu do proljeća. Izazov je kako vratiti svećeništvo u džamije, kako odbaciti njihovo vodstvo bez odbacivanja islama.

Tijekom previranja koja su zahvatila Iran 2009., našla sam se u stanju koje bi psihijatri vjerojatno nazvali “očaranošću”. San, je bio jedini koji je prekidao moj pogled fiksiran na nekoliko ekrana: monitor prijenosnog računala, televizijski ekran i zaslon mobilnog telefona. Revolucija, taj predugo iščekivani događaj koji se pripremao još od 1979. kao zamjena za prethodno ukradenu revoluciju, činilo se, konačno je stigla i u Iran. Nisam bila presretna kako sam očekivala, već prezasićena bujicom osjećaja koji su se u meni nakupljali 32 godine. Rijetki su bili predvidjeli prodemokratski Pokret zelenih, iznikao iz masovnih prosvjeda nakon osporavanih predsjedničkih izbora. No politički aktivizam bio je protjeran zajedno s iranskom dijasporom, gdje je polako tinjao. Umjesto njega, u modi su bile “kulturalne” proslave. Ali iznenadni nalet milijuna mladih na ulice u jednom ga je trenu vratio u samo središte zbivanja. Prethodno neinformirani odbacili su kulturu i preko noći se preobratili na nenasilni aktivizam. Tjednima kasnije, nakon pada vlade, dijaspora se zapitala što je pošlo po krivu. Neki su za neuspjeh okrivili nedostatak jakog vodstva, iako je uspjeh drugih pokreta, poput onih u Tunisu i Egiptu pripisivan upravo činjenici da oni nisu imali vođe. Drugi su pak prokazivali Ameriku zbog pružanja potpore pokretu, iako nije jasno što je takva podrška, osim simboličkog i moralnog utjecaja, mogla postići. Treći su smatrali da su nesudjelovanje radnika u pokretu i izostanak općeg štrajka ukazali na organizacijske i komunikacijske propuste.

Međutim, na djelu je nešto puno dublje, što se nalazi u samom srcu iranske psihe, a zbog čega su se u samo nekoliko tjedana milijuni povukli s ulica.Nije prošlo dovoljno vremena od 1979., godine koja je izmijenila smjer iranske povijesti. Iranci se boje izlaska na ulice baš kao što su se bojali šaha Mohammeda Reze Pahlavija jer smatraju da bi time, u želji da pokrenu slobodniji društveni poredak, mogli postati katalizatori jačanja još jednog zlokobnog vladajućeg sloja. Fizičke i metaforičke rane desetgodišnjeg rata s Irakom koji je prekinut 1988. još uvijek su svježe. Nakon milijuna mrtvih i osakaćenih pogled na ljudsku žrtvu u ime države više nije nimalo romantičan.Prosvjednicima 2009. godine također je nedostajalo usmjerenja i predanosti. Možda to ne bih ni primijetila da nisam proživjela prethodnu revoluciju. Naime, sjećam se kada je jednog prosinačkog jutra 1978. jedan prolaznik kihnuo, a drugi mu umjesto “Nazdravlje” rekao: “Proklet bio šah!” Te zime, ako bi taksi naletio na neravninu na cesti, putnici bi proklinjali šahovu obitelj. Veličanstvene titule šaha svedene su na samo jednu porugu, ismijavanje njegove nesavršenosti. Naime, zvali su ga Muhamed nosati. Proglasili su ga zlikovcem nakon čijeg će odlaska na pozornicu stupiti anđeo, Ajatolah Ali Khamenei. Javnost je bila beskompromisna po pitanju svojih ekstremnih stajališta, mnoga od kojih su se kasnije pokazala pogrešnima. No revolucije ne predvode skeptici.Ovoga puta Zeleni, osobito žene, ostavili su upečatljiv dojam. “Gdje je moj glas”, odjekivalo je prvih 48 sati nakon izborne prijevare.

No kad je postalo jasno da se “izgubljeni” glasovi neće pronaći, prosvjednici nisu osmislili vlastite slogane, već su počeli ponavljati Ajatolahove od prije 30 godina. Popeli su se na krovove i ponovno počeli izvikivati “Allahu akbar”. Činilo se da se radi o pametnoj taktici. Boriti se protiv tirana današnjice sloganima koji ih doveli na vlast. No pokazalo se da se radi o igri riječima ispražnjena značenja. Ljudi još nisu odbacili načela iz 1979. koja je Ajatolah uveo. Suvremeni vrhovni vođa ajatolah Ali Kamenei nikada nije izgubio svoju simboličku moć. U pitanje je dovedena njegova legitimnost, ali papa šijita s paraliziranom desnom rukom ni u jednom trenu nije ismijavan kao “Ali bogalj”.Kao i u slučaju iranskog šaha, slike tuniskog vladara Zine elAbidine Ben Alija i egipatskog Hosnija Mubaraka bile su toliko isprepletene sa Zapadom da je pobuna protiv tih vladara izazvala i svojevrsno sučeljavanje sa Zapadnim svijetom. Tijekom mjeseci koji su doveli do nemira 1979., sekularne Iranke prijevarom su navedene na nošenje vela do dovršetka revolucijskog trijumfa. Komunisti su na prosvjedima podizali Ajatolahovu sliku kao nacionalni izraz suverenosti i autentičnosti. I tako je duh ispušten iz svjetiljke. Izazov pred kojim se našao iranski pokret Zelenih nije manjak volje za svrgavanje režima. Taj izazov se sastoji u tome kako odrediti novi nacionalni identitet koji se ne oslanja na islam kao pečat i potvrdu autentičnosti. S obzirom da će je Egipat, Tunis i Libija neminovno slijediti, iranska demokratska vlada pokušava naučiti iznova hodati na sekularnim nogama.

Roya Hakakian je autorica dvije zbirke poezije na perzijskom jeziku. Njezina najnovija knjiga na engleskom “Ubojice Tirkizne palače” proučava atentat na iransko-kurdske vođe u Berlinu 1992. godine.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Autor: The New York Times
01. travanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close