U osamdeset drugoj godini života nobelovcu i stručnjku za neuroznanost Ericu Kandelu i dalje se javljaju nove ideje za istraživanje. Ove godine radi na projektu koji će, kako se nada, dovesti do razvoja nove generacije lijekova za shizofreniju. Lani je po prvi put surađivao s Denise Kandel, kolegicom sa Sveučilišta Columbia, s kojom je 55 godina u braku, na istraživanju bioloških veza između ovisnosti o cigaretama i kokainu. Ovog će mjeseca Random House objaviti njegovu najnoviju knjigu “The Age of Insight: The Quest to Understand the Unconscious in Art, Mind and Brain, From Vienna 1900 to the Present”. Naš razgovor, baš kao i njegova nova knjiga, počinje sjećanjem na rodni Beč.

Koliko vam je bilo godina kad su nacisti ušli u Beč?
Bilo mi je osam godina. Odmah smo shvatili da smo u opasnosti. U potpunosti smo se odvojili od prijatelja i susjeda koji nisu bili židovi. A onda su nas na Kristalnu noć, 9. studenoga 1938., izbacili iz stana, a potom i opljačkali. Znali smo da moramo pobjeći. Srećom, moja majka nas je ranije prijavila za vize za SAD. U Beču smo strahovali dok naš useljenički broj nije došao na red. Konačno, preko Atlantskog oceana prešli smo samo ja i moj stariji brat Ludwig. Roditelji su nam stigli kasnije.

Dok ste tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća studirali na Harvardu, htjeli ste biti psihoanalitičar. Ima li vaše bečko porijeklo veze s time?
To me privlačilo dijelom i zato što je bilo obećavajuće područje. Tijekom pedesetih i početkom šezdesetih psihoanaliza je postala dominantan način razmišljanja o umu. Kad je postalo jasno da je to više nada nego stvarnost, stvari su se okrenule u drugom smjeru. Nisam se dalje bavio psihoanalizom jer sam se zaljubio u istraživanje.

Recite nam nešto o istraživanju o biologiji pamćenja, koje je nagrađeno Nobelovom nagradom.
Odavno sam zainteresiran za pamćenje. Kako ono izgleda na fizičkoj razini? Moj mentor Harry Grundfest rekao mi je: “Ako želiš razumjeti mozak, moraš krenuti redukcijskim putem, stanicu po stanicu.” Bio je potpuno u pravu. Krajem pedesetih godina kolega Alden Spencer i ja naišli smo na vrlo značajno otkriće kad smo snimili signale koje živčana stanica hipokampusa odašilje dok komunicira s drugim stanicama. No to nam nije dalo nikakav uvid u pamćenje. Stoga smo se tijekom šezdesetih posvetili redukcijskom pristupu. Umjesto da pročavamo složene stanice mozga sisavaca, proučavali smo živčani sustav morskog zekana, puža s vrlo velikim živčanim stanicama. Otkrili smo da se puževi refleksi mogu mijenjati učenjem te da učenje podrazumijeva promjene u komunikaciji između živčanih stanica. Ispostavilo se da kratkoročno pamćenje podrazumijeva kratkotrajne promjene veza između stanica. Nema anatomske promjene. Dugoročno pamćenje obuhvaća trajne promjene koje nastaju rastom novih sinaptičkih veza.

Je li vas to iznenadilo?
Otkriće je bilo zapanjujuće! Shvatili smo da se mozak može mijenjati pod utjecajem iskustva. Stekli smo drukčiji dojam o združenom djelovanju prirode i odgoja i shvatili da se ne radi o odvojenim procesima.

Kako neuroznanost napreduje, javljaju se brojne nove mogućnosti. Neki ljudi iskušavaju metode za brisanje neugodnih uspomena. Podupirete li takva nastojanja?
Nemam ništa protiv poboljšanja pamćenja. Uklanjanje uspomena složenija je stvar jer, znate, svatko od nas zna tko je. Svi smo mi dio onoga što smo iskusili. Bih li htio da netko bečke uspomene iščupa iz mene? Ne bih! Bilo je grozno, ali me oblikovalo.

Claudia Dreifus

Nepovoljan utjecaj

Otpad od hrane krije emisije stakleničkih plinova veće od zračnog i pomorskog prometa zajedno

Umjetna inteligencija

AI alati dostupni svima ulaganje su u gospodarski i društveni napredak