Unatoč svemu što je Poljska postigla od pada željezne zavjese, dugo se opirala pomirenju sa svojom komunističkom prošlošću, opresijom, špijuniranjem, čak i masakrima. Društvo se pretvaralo da je na to zaboravilo, da je preko toga prešlo.

No sada je Poljska, kao i njezini brojni susjedi u središnjoj i istočnoj Europi, odlučila da je vrijeme riješiti ovaj nedovršeni posao. Najednom se pojavila bujica prikaza u obliku vladinih mjera i kulturalnih pothvata, od kojih neki s ciljem pomirenja s prošlošću, a drugi odmazde i naplate.U siječnju je jedan poljski sud donio presudu da su komunistički vođe zaslužni za nametanje izvanredne vojne vladavine u prosincu 1981. bili pripadnici “zločinačke skupine”. Bugarski predsjednik pokušava smijeniti veleposlanike koji su u prošlosti bili obavještajni tajni agenti. Makedonska vlada u lovu je na kolaboracioniste, a novi mađarski ustav omogućuje sudsko gonjenje bivših komunista. Njemačka kancelarka Angela Merkel 19. veljače na mjesto novog predsjednika imenovala je bivšeg pastora i istočnonjemačkog aktivista Joachima Gaucka, koji je pretvorio dosjee ministarstva državne sigurnosti, poznatog pod imenom Stasi, u trajni arhiv. “Da bismo se u budućnosti obranili od mogućnosti totalitarnog režima, moramo shvatiti kako su oni djelovali u prošlosti, nešto poput cjepiva”, izjavio je Lukasz Kaminski, predsjednik poljskog Instituta državnog sjećanja.Pomirenje s prošlošću pitanje je koje se dugo nadvija nad postkomunističu Europu. No danas to iskustvo ima utjecaja diljem svijeta i služi kao početna točka rasprava u arapskom svijetu, gdje su ustancima zbačeni dugogodišnji diktatori, što je ponukalo slična neugodna pitanja o pojedinačnoj odgovornosti u autokratskim režimima. U Poljskoj je gotovo milijun ljudi pogledalo film Antonija Krauzea “Crni četvrtak” o epizodi iz 1970. godine kada su vladine postrojbe otvorile paljbu na desetke prosvjednika u Gdyniji i drugim gradovima. Taj je film prošle godine postao pravi hit upravo zbog svoje uznemirujuće teme – nenaoružani prosvjednici i nevini prolaznici na koje se puca na ulicama ili koje sadistički premlaćuju u policijskim postajama.

“Početkom 1990-ih, ljudi su smatrali da nije pravo vrijeme za vraćanje u ta vremena”, objašnjava 72godišnji Krauze. Poljska se na nekoliko frontova pokušava nositi s prošlošću. Nakon godina parničenja, sud koji je donio presudu o komunističkim vođama iz 1981., kada je uvedeno izvanredno vojno stanje, tadašnjeg je ministra unutarnjih poslova generala Cteslawa Kiszczaka osudio samo na dvije godine uvjetne kazne. General Wojciech Jaruzelski, bivši komunistički vođa Poljske koji je proglasio izvanredno stanje, proglašen je zdravstveno nesposobnim podnijeti suđenje. Tijekom nedavno održanih prosvjeda u Rumunjskoj, na plakatima i u pjesmama prosvjednika u Bukureštu, sve nepopularnijeg, a prema riječima kritičara i sve većeg autokrata predsjednika Traiana Basescua izjednačavalo se sa diktatorom Nicolaeom Ceausescuom. U Njemačkoj obavještajni agenti prate članove ljevičarske parlamentarne stranke, u kojoj su neki pripadnici bivše istočnonjemačke vladajuće Stranke socijalističkog jedinstva. “Činjenica da oni to i dalje rade zaista me zaprepastila”, kaže Gregor Gysi, predsjednik Ljevičarske stranke u parlamentu i jedan od političara koje prate. “I dalje razmišljaju kao u vrijeme hladnog rata.”U većini slučajeva navedene revolucije nisu bile do kraja uspješne. Komunistički vladari stupili su s vlasti, ali uz određene uvjete. U Poljskoj je do povratka postkomunista došlo još brže nego u Mađarskoj, pobjedom Demokratskog lijevog saveza već 1993. “Očekivao sam svojevrsni Nurnberg za komuniste”, kaže Tadeusz Pluzanski, čiji je otac mučen od strane komunističke tajne policije. “Nije bilo nikakve revolucije, samo ovaj proces transformacije.”Kad je Krauze počeo snimati u Gdyniji 2010., shvatio je da je potpora za njegov projekt kod lokalnih stanovnika iznimno jaka. Dobrovoljci su mu priskočili u pomoć prilikom čišćenja snijega, lokalni dužnosnici su bez poteškoća izdavali potrebne dozvole, a poduzeća se ponudila platiti dozvole za snimanje. “Jasno se vidjelo da ljudi žele da se ova priča ispriča”, zaključuje Krauze.

Nicholas Kulish; Joanna Berendt pridonjela izvještaju