Kad Kenneth Lieberthal, stručnjak s Instituta Brookings za javnu politiku iz Washingtona, putuje u Kinu mobilni telefon i prijenosno računalo ostavlja kod kuće te sa sobom nosi uređaje “na posudbu”, iz kojih sve briše prije nego što napusti Sjedinjene Američke Države i čim se vrati kući.

U Kini gasi Bluetooth i bežičnu mrežu, telefon nikad ne ispušta iz vida, a na sastancima vadi bateriju zbog straha od daljinskog paljenja mikrofona. “Ako neka tvrtka ima značajno intelektualno vlasništvo za koje su Kinezi i Rusi zainteresirani i ako onamo otputujete s mobilnim uređajima, probit će se do podataka koje na njima imate”, kaže Joel Brenner, bivši voditelj protuobavještajne službe u uredu ravnatelja državne obavještajne agencije. Danas je sve lakše na daljinu krasti informacije zahvaljujući internetu, rasprostranjenosti pametnih telefona te sklonosti zaposlenika da se osobnim uređajima spajaju na radnu mrežu te na njima pohranjuju povjerljive informacije o tvrtki. Omiljeni način rada hakera jest provaliti u prijenosne uređaje zaposlenika i doprijeti do mreže poslodavca. Većinu takvih događaja nitko ni ne prijavi jer se žrtve boje da bi javno priznanje moglo utjecati na cijenu dionica tvrtke ili zato što nisu ni znali da je do hakiranja došlo. Pravi uvid u rasprostranjenost ovog problema pruža incident koji se 2010. godine dogodio u Američkoj gospodarskoj komori. Uprava nije znala da je komora bila žrtva mrežne krađe koja je trajala mjesecima, sve dok im FBI nije dojavio da se sa servera u Kini kradu podaci pohranjeni kod četiriju komorinih stručnjaka za Aziju, koji često putuju u Kinu.

Dok je komora osigurala svoju mrežu, hakeri su polako krali elektroničku poštu članova prikupljenu u barem šest tjedana, a komunikacija se odvijala s ponajvećim domaćim korporacijama. U komori su kasnije otkrili da uredski printer te čak i termostat u jednom od komorinih stanova i dalje komuniciraju s jednom internetskom adresom u Kini. Zaključak je bio, kako kaže Jacob Olcott, stručnjak tvrtke Good Harbor Consulting za kibernetičku sigurnost, da su hakirani uređaji koji su doneseni u Kinu. “Svi znaju da, ako u 21. stoljeću posluješ s Kinom, onamo ništa ne nosiš sa sobom. To su osnove poslovanja, barem bi trebale biti.” James Clapper, ravnatelj državne obavještajne agencije, u obraćanju Senatu nedavno je upozorio na to da “tijela” u Kini i Rusiji kradu poslovne tajne, a privatni konzultant Mike McConnell, bivši ravnatelj agencije, u intervjuu je izjavio: “Pregledavanjem ključnih računalnih sustava, u vladi, Kongresu, Ministarstvu obrane, zrakoplovstvu, tvrtkama koje čuvaju važne poslovne tajne, nismo naišli ni na jedan koji nije bio zaražen naprednom i trajnom prijetnjom.” I Kina i Rusija brane unošenje kriptiranih uređaja u te zemlje, osim u slučaju dopuštenja vlade. Prema riječima stručnjaka za sigurnost, kad dužnosnici tih zemalja posjećuju SAD, jako paze da netko ne bi hakirao njihove prijenosne uređaje. Istu stvar danas rade američke tvrtke, vladine agencije i organizacije putem nametanja pravila o nenošenju prijenosnih uređanja. Republikanac Mike Rogers, voditelj Obavještajnog odbora u Domu predstavnika, kaže da predstavnici u Kinu smiju nositi samo “čiste” uređaje te da se ne smiju spajati na vladinu mrežu iz inozemstva. Što se njega samoga tiče, on, kaže, putuje “posve elektronički gol”.

McAfee, tvrtka koja prodaje sigurnosne sustave, kaže da se, ako bi na kineskoj granici pregledali uređaj nekog zaposlenika, taj uređaj više ne bi mogao spojiti na McAfeejevu mrežu. Nikad više. “Jednostavno ne želimo riskirati”, kaže predsjednik izvršnog odbora Simon Hunt. U tvrtki AirPatrol u Columbiji u Marylandu, koja se bavi bežičnim sigurnosnim sustavima, zaposlenici u Kinu i Rusiju nose isključivo uređaje za posudbu te uvijek gase Bluetooth, mikrofon i fotoaparat. Google nije htio komentirati svoju putnu politiku, no zaposlenici su nam anonimno rekli da im tvrtka brani da nose osjetljive podatke u Kinu, da od njih traže da nose prijenosna računala za posudbu te da im uređaje pregledavaju nakon povratka.Savezna zakonodavna vlast razmišlja o prijedlogu zakona koji bi bio usmjeren na sprečavanje kibernetičke krađe poslovnih tajni, iako nije jasno kako bi se zakon izravno obrušio na probleme koji nastaju na poslovnim putovanjima u druge zemlje. U međuvremenu iz tvrtki cure podaci, a one toga nisu ni svjesne. “Kinezi jako dobro prikrivaju tragove”, kaže Scott Aken, bivši agent FBIja, koji se specijalizirao za kontraobavještajne djelatnosti i hakerstvo. “U većini slučajeva tvrtke ne shvate da su pokradene, sve dok konkurentska tvrtka iz inozemstva ne lansira isti takav proizvod, samo po 30 posto nižoj cijeni. ”Već smo izgubili proizvodnu bazu“, kaže. ”Sad gubimo i istraživanje i razvoj. Ako to izgubimo, na što ćemo se osloniti?”

Nicole Perlroth