“Srećom, živim na drugom planetu, a mi ondje drukčije živimo”, kaže Tilda Swinton dok pijemo čaj u Hotelu Bowery na Manhattanu. Ova glumica neobična izgleda uistinu zrači nečim nezemaljskim, što vjerojatno može zahvaliti svojoj androginoj ljepoti: sjajnoj, gotovo prozirnoj koži, glatkoj površini lica, arhitekturnim zamasima plave kose i krhkoj građi. No kad Tilda Swinton progovori, nedvojbeno postaje ljudsko biće.

“Živim u dijelu Škotske gdje ljudi više razgovaraju o problemu ušenjaka nego o novostima iz svijeta filma”, kaže. Unatoč tome što je istaknuta, vrhunska glumica – 2008. osvojila je Oscara za sporednu ulogu u filmu “Michael Clayton” – uglavnom živi u Škotskoj sa svojim blizancima tinejdžerske dobi i partnerom, slikarom Sandrom Koppom. Njezin najnoviji film, “Moramo razgovarati o Kevinu”, koji će se ove zime početi prikazivati u nekim zemljama, eliptična je psihološka drama o majci čiji sin počini zvjerstvo, a ona se zbog toga osjeća otuđeno i kao da je i sama za njegovo nedjelo kriva. Film je režirala škotska redateljica Lynne Ramsay, a film stvara halucinacijsko ozračje jer se više oslanja na vizualni dojam nego na jezik kako bi nas uvukao u zakučaste misli glavnog lika. Neobično je što je ženu koja tako lucidno i elokventno govori filmu privukao upravo izostanak standardnog dijaloga. “Za mene je to vrlina”, kaže o šutljivoj zbunjenosti svojeg lika. “jako me zanima šutnja. I neartikuliranost, što nije isto. Kao umjetnica volim promatrati jaz između onoga što ljudi žele prenijeti riječima i onoga što mogu prenijeti riječima”, dodaje. “Volim kvalitetne filmove koji se ne temelje samo na vještini scenarista, koji misle da su svi vrlo razgovijetni i da svi sve dobro čuju. Meni to, zapravo, ne zvuči kao istina. Više poput nekakvog fantastičnog svemira.” Ta ideja odjekuje i u Tildinoj tihoj, ali nabijenoj izvedbi u filmu “Ja sam ljubav” (2009.), u kojem glumi Ruskinju u otuđenom svijetu talijanskog visokog društva. Pedesetjednogodišnja Tilda kaže da je privlače likovi koji se suočavaju s takvim trenucima krize. “Želim utjeloviti duh trenutka, a naročito trenutak u kojem sam se ‘ja’ prisiljena mijenjati”, kaže. Robert Salerno, producent “Kevina”, ističe Tildinu sposobnost da ocrta unutrašnji život lika bez previše dijaloga kao glavni element snage filma. “Veći dio njezine glumačke snage potječe iz očiju, izraza lica, a glumici to može biti znatno teže nego dijalogni rad”, dodaje Salerno. “Tilda publiku tjera da osjeti bol i mučenje koje ovaj lik proživljava, i to gotovo bez ijedne riječi.”

Salerna je fasciniralo i koliko se Tilda Swinton uključila u stvaranje filma od početka do završetka. “Bila je vrlo angažirana čak i prije nego što sam se ja uključio i uvijek je pitala kako može pomoći u njegovu stvaranju.” Tilda Swinton kaže da u njezinu životu gotovo i nije bilo planiranja. “Sve sam odlučivala u hodu”, kaže. “Nikad, zapravo, nisam htjela biti glumica. I dalje mi to nije cilj.” Njezin je otac bio odlikovani časnik u Britanskoj vojsci, a ona je studirala književnost na Sveučilištu Cambridge i pisala poeziju. “Nekako sam posredno došla do kazališta, uglavnom zbog društva u kojem sam se kretala”, kaže. U ranim kazališnim izletima, među koje se ubraja i kraća suradnja s Kraljevskom Shakespeareovom trupom, uvjerila se da joj kazalište baš i ne odgovara. Kad je upoznala eksperimantalnog filmaša Dereka Jarmana, upustili su se u umjetničku suradnju koja je završila 1994., kad je Jarman umro od komplikacija povezanih s AIDSom.Međutim, međunarodnu joj je slavu donijela uloga pustolovnog lika koji mijenja spol u “Orlandu” (1992.) redateljice Sally Potter. Nakon hvaljene uloge u nezavisnom filmu “Ljubav bez izlaza” (2001.), počele su pristizati nove ponude. No Tilda Swinton bila je posve zadovoljna time da se njezina karijera razvija bez svjesnog vodstva. “Moja je navika”, rekla je, “ovisnost o odnosu s redateljem. Zato snimam filmove.” Ona i redatelj Luca Guadagnino planiraju snimiti novu verziju filma “Auntie Mame”, a Tilda će glumiti glavnu ulogu. Teško ju je zamisliti kao razmetljivu slaviteljicu života, no stalno se vraća ideji da je svaki oblik ljudskog ponašanja neka vrsta izvedbe. “Kad počnem zamišljati koliko smo jedni drugima nedokučivi, upravo u tome nastaje moje zanimanje za scensku umjetnost”, kaže.

Charles Isherwood