Nije toliko teško stvoriti zemaljskog boga. Ispirite ljudima mozak, tlačite, ubijajte i zatvarajte ih tijekom duljeg vremenskog perioda i većina će zaključiti da je osoba koja sije kaos sveznajuća, svevideća i svemoćna. Kad im bog premine, narod će šakom udarati o trg od bola i agonije. Vrištat će i zavijati te vikati da je sve izgubljeno.

Ni Monty Python ne bi mogao smisliti scene koje su doprle iz Sjeverne Koreje nakon smrti Kim Jongila 17. prosinca, a njegovu su smrt držali u tajnosti dva dana, vjerojatno kako bi se njegov sin od dvadeset i nešto godina pripremio da nastavi očevim stopama. Staljin je umro prije gotovo šezdeset godina, no tuga u Pyongyangu, barem ona koju prenosi sjevernokorejska državna televizija, nadmašila je tugu koja se osjetila u Moskvi u doba hladnog rata. Da je barem Sjeverna Koreja samo šala, bila bi to vrlo smiješna šala. Radi se o zemlji koja nije primijetila da je hladni rat okončan. Dinastija bucmastih vođa dječjeg lica i natapirane kose proizvela je gotovo savršenu parodiju patoloških totalitarnih vladara. Oni gledaju zapadnjačke filmove, dovode simpatične strane “zabavljačice” i uživaju u raskošnim zabavama dok narod gladuje u golemim zatvoreničkim kampovima. O drugim aktivnostima nema podataka. Tajnost je državna religija Sjeverne Koreje. Ništa nije posve sigurno, osim da će se jednog dana ova grozomorna tvorevina obitelji Kim urušiti. Kod pada tiranskih režima jedino je sigurno to da im kraj nije predvidiv. Nitko nije predvidio pad Berlinskog zida ili urušavanje sovjetskog carstva. Nitko nije predvidio Arapsko proljeće. U jednom trenutku unutrašnji sukobi okamenjenih sustava koji ne podnose kritiku dosegnu vrhunac. Smjena vlasti u Sjevernoj Koreji bit će osjetljiva stvar. Kim Jongun je mlad, prema većini izvješća, 28 mu je godina. Njegov ujak Chang Sungtaek očito je dobio nadzornu ulogu koja bi mu se mogla jako svidjeti. Visoki vojni dužnosnici i dalje moraju biti zadovoljni. Radi se o zrelom revolucionarnom režimu koji se ne temelji na ideologiji, više nema ni traga komunizmu, već na novcu, moći, privilegijama i utjecaju. Te sile djeluju kao snažno ljepilo, ali i kao izvor nadmetanja, a u pozadini svega stoje milijuni potlačenih koji imaju tek blagu ideju o tome koliko se svijet promijenio.

A tu je i Kina, koja je poduprla teror vladajuće dinastije nazvavši pokojnog Kima “velikim vođom” te pretvorivši “stabilnost Korejskog poluotoka” u mantru kojom brane zagušujuće društvo. Prema onome što se zasad čini, Kina će samo braniti status quo. Dokle god Kina tako postupa, dinastija Kim ima džokera u rukavu. No Kina će za to i platiti. Druge azijske zemlje zabrinuto prate njezin rast i dokle god smatraju da je Kina spremna braniti drugu jednostranačku vlast, od Sjedinjenih Američkih Država će tražiti da budu snažno prisutan u Aziji. Kina se treba zalagati da se i Sjeverna Koreja otvara kao što se i Kina otvorila.Južnokorejci se u teoriji zalažu za ujedinjenje, no ne žele rat i ne žele žrtvovati teško stečen razvoj. Što se SADa tiče, Sjevernoj je Koreji dopustio razvoj nuklearnog oružja te žmirio i okretao glavu kad je bilo potrebno. Zbog toga danas ima vrlo malo mogućnosti na raspolaganju. Kim Jongun velika je nepoznanica, a možda se pokaže prebrzopletim ili preopreznim da bi opstao. Sa sigurnošću se može reći da se mnogi sjevernokorejski generali i viši vojni dužnosnici pitaju kako će taj klinac preuzeti vlast. Prije nekoliko godina stajao sam na sjevernokorejskoj granici u demilitariziranoj zoni, a to mjesto izgleda kao da je stalo u Staljinovu vremenu. U to se vrijeme govorilo o razvoju prometa i veza. Sagrađen je željeznički kolodvor (koji nikad nije iskorišten) te prazna autocesta koja vodi do novog industrijskog centra sjeverno od granice. Od govorancije na kraju nije bilo ništa. No za zemaljske bogove vrijedi još nešto. Oni su ljudsko djelo i stoga prolazni.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com