Jednu riječ u posljednje vrijeme često čujem: “tehnokrat”. Ponekad se upotrebljava u pogrdnom smislu pa nam tako kažu da su stvoritelji eura tehnokrati koji nisu u obzir uzeli ljudske i kulturne čimbenike. Ponekad je to i riječ hvale. Novoimenovani premijeri Grčke i Italije navodno su tehnokrati koji će nadrasti politiku i učiniti ono što treba. Stanite malo.

Znam ponešto o tehnokratima, ponekad i sam igram tu ulogu. Ovi ljudi, koji su Europu prisilili na prihvaćanje zajedničke valute i koji su Europu i Sjedinjene Američke Države silom odvukli u drastične mjere štednje, nisu tehnokrati već krajnje nepraktični romantičari. Da razjasnimo, radi se osobito dosadnoj vrsti romantičara, koji se izražavaju u bombastičnoj prozi, a ne stihu. Ono što u svrhu svoje romantične vizije traže često je okrutno te podrazumijeva strašne žrtve običnog radnika i obitelji. No činjenica jest da se njihove vizije temelje na snovima o tome kakve bi stvari trebale biti, a ne na trezvenoj procjeni stvarnog stanja. Kako bismo spasili svjetsko gospodarstvo, te opasne romantičare moramo zbaciti s pijedestala. Počet ćemo sa stvaranjem eura. Ako mislite da se radilo o projektu pokrenutom na temelju pomnog izračuna troškova i koristi, pogrešno ste čuli. Istina je ta da je europski marš prema zajedničkoj valuti od početka bio dvojben u pogledu bilo kakve objektivne ekonomske analize. Europska su gospodarstva bila prerazličita da bi mogla funkcionirati unutar monetarne politike jednako krojene za sve i bilo je očekivano da će doći do “asimetričnih šokova” gdje neke države zapadaju u krizu, a druge doživljavaju procvat. Za razliku od američkih saveznih država, europske zemlje nisu bile dio jedne nacije s jedinstvenim proračunom te tržištem rada koje povezuje zajednički jezik. Zašto su onda ti “tehnokrati” toliko snažno zagovarali stvaranje eurozone te zanemarili brojna upozorenja ekonomista?

Radilo se dijelom o snu o ujedinjenju Europe, koji je eliti Starog kontinenta bio toliko privlačan da su odbacili praktična upozorenja da se to ne učini. Dijelom se radilo i o nadi, koju je pothranila vjera unatoč brojnim dokazima koji su upućivali u suprotno, kako će sve biti u redu dokle god narodi slijede viktorijanske zasade o stabilnosti cijena i razumnoj financijskoj politici. Sa žaljenjem moram reći da stvari nisu ispale onako kako nam je obećano. No umjesto da su se prilagodili stvarnosti, ti su navodni tehnokrati uložili dvostruko te, naprimjer, ustrajali u tome da bi Grčka mogla izbjeći bankrot putem drastičnih mjera štednje, a svakome tko imalo zna matematiku bilo je jasno kako to nije dobro rješenje. Izdvojit ću Europsku središnju banku (ECB), koja je navodno vrhovna tehnokratska institucija, a naročito joj dobro ide povlačenje u svijet mašte kad stvari krenu po zlu. Lani je, naprimjer, banka potvrdila da vjeruje u “vilu povjerenja”, to jest u to da će se smanjenjem proračuna u kriznom gospodarstvu potaknuti rast tako što će povjerenje tvrtki i potrošača porasti. Moram primijetiti da se to nije nigdje dogodilo. Danas kad je Europa u krizi, koja se neće suzbiti ako ECB ne prekine začarani krug financijskog kolapsa, vodstvo i dalje misli da će stabilnost cijena izliječiti sve boljke. Novi čelnik ECB-a Mario Draghi nedavno je izjavio da “jasnom prognozom kretanja inflacije možemo potaknuti održivi rast, stvaranje novih radnih mjesta i financijsku stabilnost”.

Kakva nevjerojatna izjava u vrijeme kad je očekivana inflacija u Europi u najmanju ruku preniska, a tržišta nagriza strah od financijskog kraha koji će nastupiti prije ili kasnije. Usto, njegova izjava više zvuči kao neka vjerska objava nego tehnokratska procjena. Želim razjasniti da ovo nije bombastičan govor protiv Europe jer SAD ima svoje pseudo-tehnokrate koji iskrivljuju političku debatu. Naročito je očitoda su navodno nepristrane skupine “stručnjaka”, poput Odbora zaodgovoran savezni proračun i Koalicije sloge, vrlo uspješno prisvojile raspravu o gospodarskoj politici te pozornost s radnim mjesta preusmjerile na deficite. Pravi bi se tehnokrati upitali zašto takav potez ima smisla u trenutku kadse stopa nezaposlenosti u SAD-uk reće oko 9 posto, a kamatna stopa na američki dug je na samo 2 posto. No poput ECB-a, naši financijski kuditelji smislili su priču o tome što je važno i slijepo je se drže bez obzira na to što im podaci govore. Jesam li ja protiv tehnokrata? Nikako. Tehnokrati su moji prijatelji. A treba nam tehnička stručnost za rješavanje gospodarskih problema. No tijek rasprave drastično su izmijenili ideolozi i sanjari, dosadni, okrutni romantičari koji se prave da su tehnokrati. Došlo je vrijeme da im probušimo balon pretencioznosti.

Paul Krugman