Američki je Senat 11. listopada glasovao o kažnjavanju Kine zbog pojeftinjenja valute, što službeni Peking neće natjerati na promjene. Juan je 13. listopada dodatno oslabio u odnosu na dolar. Ako odluka o valuti postane zakon, što nije vjerojatno s obzirom na to da se tome protivi republikanski dio Doma predstavnika, reakcija Kine vjerojatno će biti neki oblik političke odmazde.

To nije argument u korist toga da se ništa ne učini, no Sjedinjene Američke Države i saveznici moraju naći bolji način da Kinu uvjere u promjenu politike koja šteti svjetskom gospodarstvu, ali i njihovu razvoju. Naime, umjetno jeftina valuta Kini šteti na nekoliko načina. Institut Peterson za međunarodnu ekonomiju procjenjuje kako to Kinesku središnju banku godišnje stoji 240 milijardi dolara, što je više od ukupnog trgovinskog suficita, jer zahtijeva goleme rezerve dolara koja postupno gube vrijednost u odnosu na juan. Usto, kako bi za svoje rezerve kupila obveznice američkog Ministarstva financija, središnja banka mora izdati domaće obveznice kako bi platila višu kamatnu stopu, pa time gubi novac. To, pak, vodi do drugih troškova. Kako bi se domaće kamatne stope održale na najnižoj mogućoj razini kako radi smanjenja gubitaka, središnja je banka stope bankovnih depozita spustila ispod stope inflacije, koja izjeda ušteđevinu običnih Kineza i ograničava potrošnju. Jeftina valuta također potiče inflaciju tako što je uvoz skuplji, a niže kamatne stope prenapuhuju sektor nekretnina i korporativnih ulaganja. Uz sve te troškove Kina otvara jako malo radnih mjesta u sklopu strategije usmjeravanja na izvoz, zbog koje se pojačano oslanja na mehanizaciju u proizvodnji naprednih dobara. Od 2004. godine do danas stopa zapošljavanja porasla je za tek jedan posto unatoč rastu bruto domaćeg proizvoda od 10 posto. Strategija koja se temelji na izvozu nije održiva u okolnostima smanjenje globalne potražnje. U trećem je tromjesečju izvoz Kine pao, na temelju čega se može naslutiti da si inozemni kupci više ne mogu priuštiti ni kinesku umjetno jeftinu robu te tako održavati rast Kine. Kako bi se Kina dalje razvijala, mora se oslanjati na vlastite potrošače koji će kupovati domaće proizvode i usluge. Kako bi građani više trošili, vlada mora učiniti znatno više od ublažavanja financijskih nejednakosti, kao što su umjetno smanjene kamatne stope koje potiču opsežnu štednju.

Naime, trebala bi uložiti više u društvena dobra, poput programa za umirovljenike ili zdravstvo, te potaknuti obitelji da smanje štednju za crne dane i više troše. Mnogim je kineskim dužnosnicima to jasno. Štoviše, “rebalans” gospodarstva istaknut je cilj u novoobjavljenom petogodišnjem gospodarskom planu Kine. Od lipnja 2010. godine dopušten je rast valute od 7 posto u odnosu na dolar, no u kolovozu se rast gotovo potpuno usporio. Analitičari strahuju da se Kina vraća starim metodama kako bi pojačala izvoz u kriznom svjetskom gospodarstvu. Ne suosjećamo s težnjom kineskih autokrata za gušenjem političke slobode, no opravdano se bojimo da bi brza promjena smjera mogla dovesti do previranja. Ako se kineski državni vrh i uvjeri u potrebu za promjenom, to se neće dogoditi preko noći. Ako valuta bude prebrzo rasla, ugrozit će izvoz, mnoge tvrtke gurnuti u stečaj te povećati stopu nezaposlenosti. Druge nužne komponente reforme, povećanja kamatnih stopa i oslobođenja kreditiranja od državne čizme, mogle bi dovesti do stečaja banaka i tvrtki ako budu prenagle. U lipnju je objavljen izvještaj MMFa u kojem stoji da bi ponovna revalvacija kineske valute postigla slab učinak na unapređenje stabilnije trgovine najvećih trgovinskih partnera, a među njima i SADa. Fond je predložio paket reformi, koji uključuje brži rast juana, porast kamatnih stopa, veću društvenu potrošnju i veću mobilnost radnika. Veća vrijednost juana dio je rješenja za Kinu i njezine trgovinske partnere. No, problemu trgovine neće se zbiljski pristupiti dokle god kineski potrošači ne počnu manje štedjeti i više trošiti, pa tako i na američke proizvode.