U poruci koju je poslao prijateljima, a koja je prepuna prkosa i pjesničkih promišljanja, Hadi al-Mahdi prorekao je vlastitu smrt.”Spavat ću u miru. Želim počivati dugo, dugo, i snivati o svojemu imenu ispisanom na nadgrobnom spomeniku, snivati da me sin posjećuje, moj sin koji čak ni ne govori arapski.

Nadam se da će znati pročitati ime svoga oca, borca za slobodu i mučenika.“Ovo pismo je napisano u lipnju, a u rujnu je Mahdi već bio mrtav. Još jedan ubijeni novinar u Iraku kojega je zauvijek ušutkao ubojičin pištolj s prigušivačem.Ovo je umorstvo glasno odjeknulo u bagdadskoj zajednici novinara, umjetnika i spisatelja te potaknulo trenutak dubokog promišljanja sekularnih intelektualaca, mnogi od kojih su izbjegli tijekom represivne vladavine Saddama Husseina te se vratili nakon invazije, s pobuđenom nadom u liberalnu svijest nove nacije.No sada, kad američka vojska odlazi, a oni svjedoče prizorima trijumfa revolucija u susjednim arapskim zemljama, ponovno razmatraju iskustva vlastite domovine. ”Ja sam još prije godinu dana bio optimističan“, rekao je Ali Sumari, novinski urednik i filmski redatelj koji se 2003. godine vratio u Irak iz Jordana, blizak Mahdijev prijatelj. ”Čak i tijekom sektaškog rata, mislio sam da će se situacija smiriti. Ovih dana, počinjem strahovati da Irak nikada neće postati stabilna država.”U Iraku, gdje se katkad briše granica između novinara, umjetnika i aktivista, Mahdi, kojemu je bilo 45 godina, bio je voditelj popularne radijske emisije i snažan glas onih razočaranih svojom vladom, te je često poimence kritizirao dužnosnike, zbog čega je svakodnevno zaprimao prijetnje smrću. Također je producirao filmove te pisao drame i kolumne, a postao je i predvodnik malene skupine prosvjednika koji su od veljače organizirali veći broj protuvladinih prosvjeda petkom na bagdadskom trgu Tahrir.

Baš kao što su bivši politički protivnici vlade slijedili američke tenkove u Irak, to su učinili i intelektualci, nadajući se da se će oblikovati ideje koje će poduprijeti neku novu demokraciju. No, njihovo iskustvo se pokazalo potpuno suprotnim. Političari su se vratili na čelo države, a novinari opet trpe pod režimom za koji kako oni sami, tako i aktivisti za ljudska prava, tvrde da je vrlo sličan onomu bivše vlade.Mislioci i spisatelji koji su se vratili predstavljaju suprotnu pripovijest o egzodusu iračke obrazovane srednje klase, čiji se pripadnici tek trebaju vratiti, a koji su u iračkoj društvenoj strukturi ostavili pukotinu između počesto korumpirane političke elite i mnogobrojnog siromašnog staleža.Novinski urednik Ahmed Hussein studirao je s Mahdijem. “Bio sam vrlo optimističan”, priznao je. “Mislio sam da su Amerikanci puno pametniji nego što su se na kraju pokazali.”O Mahdiju je rekao sljedeće: “Hadi nije bio optimističan, on je bio sanjar. Vjerovao je da će Irak postati liberalna i sekularna država. Sve do svog posljednjeg dana sanjao je taj san.”“Bili smo tako sretni kad se vratio u Irak”, rekla je Karema Hashim, njegova prijateljica još iz 1980ih, kad su zajedno surađivali na raznim filmskim i medijskim projektima u Bagdadu. “I on je bio sretan što se vratio jer je mislio da je Irak oslobođen.”Sada, kaže, “Irak je u najgorem razdoblju u svojoj povijesti. Znam da će i mene jednoga od ovih dana ubiti”.Sumari je dodao: “Neprestano se bojimo svega što radimo i svega što pišemo. Mijenjamo mjesta sastanaka i ne spavamo kod kuće.”

Tim Arango