Kad je Mihail Barišnjikov 1978. godine prvi put nastupio u Parizu, publika ga je nedogovanjem ispratila s pozornice. “Tada sam puno naučio”, prisjetio se nedavno. U rujnu ove godine danas šezdesettrogodišnji Barišnjikov nastupio je na premijeri eksperimentalne predstave “U Parizu”, adaptacije kratke priče Ivana Bunjina, prvog Rusa koji je nagrađen Nobelovom nagradom za književnost.

Prve večeri premijere publika Théâtre National de Chaillot dočekala ga je mlakim kurtoaznim pljeskom. “Netko mi je rekao da je dobro dok ne viču, a nisu vikali”, kaže Barišnjikov. Radnja predstave “U Parizu” odvija se tridesetih godina prošlog stoljeća, a prati tragičnu ljubavnu priču dvoje usamljenih ruskih doseljenika, bivšeg generala i prelijepe mlade konobarice. Scenografiju je postavio Dmitrij Krimov, a depresivni crnobijeli svijet dočarao je pjesmom, glazbom, mimikom, videosadržajima i slikama starog Pariza. U predstavi glumi osam Rusa, šest Amerikanaca, dvoje Finaca, a izvodi se na ruskome. Barišnjikov je najpoznatiji po baletnim dostignućima, no bavi se i glumom, a ovo mu je prvi put da na pozornici progovara na ruskome otkako je 1974. godine prebjegao. “Govori na starinskom ruskom”, rekao je Krimov nakon premijere održane 8. rujna. “Nije to predrevolucijski jezik, no nije toliko suvremen.” Barišnjikov je u taj projekt uložio 250.000 dolara, a i bliskog je prijatelja Rusa nagovorio da uloži još 250.000 dolara. “Novac mi se neće vratiti”, kaže. “Ovo sam napravio iz ljubavi.” Predstava je igrala deset dana. U Helsinkiju je prikazana u travnju, a u Nizozemskoj u kolovozu.U studenome se predstava seli u Tel Aviv, a u travnju sljedeće godine u Berkeley i Santu Monicu u Kaliforniji.

Predstava priziva godine kad su se mnogi Bijeli Rusi u bijegu od boljševika sklonili u Pariz, a Barišnjikova je nadahnuo otac, bivši vojni dužnosnik. “Nije bio ugodan čovjek”, prisjeća se Barišnjikov. “Djetinjstvo mu nije bilo sretno.” Produkcija je emocionalnu senzualnost podvrgnula tehničkom stilu. Krimov kaže da je umjesto ljubavne priče “htio prikazati priču o samoći”. Barišnjikov kaže da bi sam bio odabrao drukčiji smjer. “Nisam se složio s mnogim njegovim odlukama, no nemam se pravo buniti. Ako ste nečemu predani, onda se od vas očekujete da budete dobar vojnik.”Predstavu koju je Barišnjikov producirao kritika je dočekala miješanim dojmovima. Ruskim se kritičarima svidjela izvedba u Helsinkiju, a finski su je novinari pokopali. “Nazvali su je besmislenom, groznom, praznom”, kaže Barišnjikov. Časopis Le Nouvel Observateur negativno je popratio priču, no pohvalio Barišnjikova, a Le Monde je izdvojio scenu u kojoj general nakratko zapleše. “Prizivamo uspomene na Barišnjikova”, napisao je kritičar Le Mondea. Barišnjikov odavno voli Ivana Bunjina, koji je od boljševika pobjegao u Pariz, u blizini kojeg je i pokopan. No za razliku od pisca, Barišnjikov je u Parizu stvorio dom. Vlasnik je stančića na Île SaintLouis, a ulicama Pariza šeće da ga nitko ne prepoznaje. “U Parizu živim u vlastitoj razglednici”, kaže. “Nema ništa bolje nego kad u džepu nosite ključ svojeg doma.”

Elaine Sciolino