Jedna mlada žena koju poznajem udat će se u listopadu pa na internetu traži sve što joj treba za organizaciju vjenčanja. U zadnje je vrijeme, kaže, zasipaju oglasi modnih kuća koje prodaju vjenčanice, tvrtki koje tiskaju pozivnice, postavljaju šatore i rasvjetu te bendova koji sviraju na svadbama.

Kad god odem na svoju omiljenu stranicu, nytimes.com, obično mi sa strane stoji rubrika “Preporuke” s naslovima desetak članaka koje je neki tajni algoritam odabrao prema mojem ukusu. Danas se na čelu rubrike našao naslov “Prijestolonasljednik Otto Von Habsburg umro u 98. godini”, nakon čega su uslijedili članci o postavljanju Reaganova spomenika u Londonu, slaboj prodaji električnih automobila u Kini te krizi u Grčkoj. Izbor nije toliko loš, iako me dinastija Habsburg i prijestolonasljednici nikad nisu naročito zanimali; čak se ni ne sjećam kad su mi Habsburgovci uopće pali na pamet. Odabir je posve kaotičan i pomalo me podsjeća na onu zombi tehnologiju prepoznavanja glasa koja koji put upali, ali najčešće potpuno pogriješi pa umjesto Larryja Schiffera nazovete Barryja Siftona. Ne smetaju mi takve omaške, ali me strašno iritira što mi neki algoritam diktira što bih trebao čitati. Ne želim da se mojim odabirom upravlja na takav način. Pustite mi da radim što hoću. Dajte mi “Najčitanije članke”, tako ću barem vidjeti što ljude zanima, a to su uglavnom psi, ljubav, hrana, mačke, seks, Toskana i bračni problemi – tako mi se barem čini dok sad to čitam. (Moje “Preporuke” tako su depresivne i ozbiljne. Očito se moram opustiti inače ću se udaljiti od onoga što moje čitatelje uistinu zanima.) Sve to ide u prilog tvrdnji da se internet, a ponajviše Google, pretvorio u najveći sustav profiliranja ličnosti. Mi možda mislimo da je pretraga na Googleu neutralna, da je ista za sve kao što su enciklopedije svima jednako dostupne, ali to je zapravo vrlo individualiziran mehanizam. Naši politički stavovi, omiljena hrana, upućenost u klimatske promjene, imovinski status, spremnost na praćenje konzervativnih i desničarskih informativnih programa – sve to utječe na prikaz i oblikovanje rezultata pretrage na Googleu. Ako vi i ja u Google upišemo “Sarah Palin”, rezultati pretrage neće nam biti jednaki. Sve nas više uljuljkavaju u neku sigurnu političku zonu, a rijetko nas potiču na razmišljanje nekom iznenađujućom viješću.

Kao što je Sue Halpern nedavno napisala u svom članku “Kontrola uma i internet” u New York Review of Books, “možda najpodmuklija posljedica individualizacije jest da vam pomoću algoritamskog izračuna vaše naravi na temelju 57 varijabli Google servira materijal koji će najvjerojatnije samo potvrditi i učvrstiti vaš svjetonazor, ideologiju i stavove”. Harper je recenzirala knjigu Elija Parisera “Kriza filtra: Što sve internet skriva od vas” (The Filter Bubble: What the Internet Is Hiding From You). U knjizi autor tvrdi da ćete za pretraživanje pojma “klimatske promjene” na svaki rezultat koji vas upućuje na aktiviste za zaštitu okoliša dobiti jedan rezultat koji upućuje na naftne kompanije. Posljedice takvog ideološki krojenog uvida u informacije uništit će korisnu raspravu u bilo kojoj zdravoj demokraciji. Nije ni čudo da je dvostranačje danas rijetka roba u Washingtonu. Halpern navodi istraživanje koje je nedavno objavljeno u časopisu Sociological Quarterly, koje je u razdoblju od 2001. do 2010. godine pratilo stav Republikanaca i Demokrata o globalnom zatopljenju. Istraživanjem je utvrđeno da je sve čvršćim uvjerenjem znanstvene zajednice da se klimatski uvjeti sve više mijenjaju “broj Republikanaca koji su smatrali da planet zatopljuje drastično pao, s 49 posto na 29 posto, a da se broj Demokrata povećao sa 60 na 70 posto”. Dobivali su oprečne informacije. Nije bilo konstruktivne rasprave. U Sjedinjenim Američkim Državama nije nastala sustava energetska politika. Druge su države već odavno napredovale u pogledu zelene tehnologije. Mogli smo stvoriti nova radna mjesta, a nismo. Habsburgovci su me nasmijali, ali individualizacija informacija opasna je stvar. Algoritam treba okrenuti: šaljite nam one vijesti koje će nas natjerati da preispitamo svoje stavove.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com