Opstanak jedinstvene europske valute, slobodno kretanje preko državnih granica i transatlantska sigurnost jako su ugroženi. Europsko vodstvo u zabludi je ili paralizirano. Kako je itko u Europi mogao ugroziti te stupove europske dobrobiti?

Problem je u tome što nema europskih vođa, već su tu samo njemačka kancelarka, francuski predsjednik, talijanski premijer i drugi koji navodno provode viziju sretne Europe, ali zapravo ih zanima tek vlastiti interes. Europska je gungula i američki problem. Kriza eura mogla bi svjetskom gospodarstvu uzrokovati brojne probleme. Raspad NATOa značio bi da bi Sjedinjene Američke Države morale još više podmetnuti leđa što se tiče održavanja sigurnosti u svijetu. Prošla je godina dana otkako Europu potresa dužnička kriza, a mnogi europski vođe i dalje ne znaju provesti nužne oštre mjere. Pametan način izlaska iz krize bio bi putem restrukturiranja vanjskog duga, dokapitalizacije banaka zahvaćenih krizom i ublažavanje strogih mjera štednje tek toliko da glavni dužnici, Grčka, Portugal i Irska, ponovno steknu određenu solventnost. Nijedna pojedinačna država ne bi to mogla financijski podnijeti, no Europa u cjelini bi. U rijetko iskrenom i realnom obraćanju francuski je predsjednik Nicolas Sarkozy najavio da su francuske banke spremne “dobrovoljno” produljiti rokove naplate za jedan dio grčkog duga. To bi moglo pomoći, ali samo ako čitava Europa krene za njihovim primjerom i Ateni olakša pritisak. Najveće njemačke banke već su 30. lipnja donijele takvu odluku. Ako žele da im glasači u Europi povjeruju, političari će morati početi govoriti istinu, a druga je mogućnost da se eurozona raspadne te da čitav kontinent zahvati trgovinska kriza. Dokidanje državnih granica u EU u posljednjih je dvadeset godina potaknula gospodarski razvoj, no gotovo svaka europska zemlja bilježi zabrinjavajuć porast popularnosti političkih stranaka koje se protive dolasku useljenika.

Gospodarska kriza i dolazak desetaka tisuća Tunižana i Libijaca ksenofobiju je gurnula na posve novu razinu. Francuska, Italija i Danska žele se isključiti iz povijesnog Schengenskog sporazuma, koji je omogućio putovanje bez putovnice. Problem izbjeglica prevelik je za pojedinačne zemlje i također mu treba pristupiti iz pozicije stvarnog europskog vodstva. Prvotna reakcija Europe na brutalni napad pukovnika Gadafija na svoj narod puno je obećavala. Francuska je zagovarala međunarodnu intervenciju, a saveznici NATO-a pristali su preuzeti vlast nakon niza američkih zračnih napada. No ubrzo je postalo očito da je godina smanjenog ulaganja u vojsku naštetila većini članica EU pa su se Washingtonu morali obratiti za vojnu opremu i temeljnu logistiku. Ideja o zajedničkoj obrani podrazumijevala je da će SAD priskočiti Europi u pomoć protiv supersile kao što je nekoć bio Sovjetski Savez, no nemogućnost Europe da se bori s malim izazovom kao što je Libija trebala bi dobro prestrašiti svakog ministra obrane u Europi. Amerikancima je dosta ratovanja, a strah da će NATO oslabiti očito više nikome ništa ne znači, kao što se i pokazalo u primjeru Libije. Ne znamo koliko će još američki glasači podupirati savez u kojem SAD snosi čak 75 posto troška, a udio u borbi još je veći. Europskom vodstvu treba šira vizija ili će Europljani, ali i njihov saveznik SAD, platiti skupu cijenu.