Kad je američki predsjednik Obama 2009. godine odlučio u Afganistan poslati dodatne postrojbe, ustvrdio sam kako će vojni pothvat ondje uspjeti ukoliko se ostvare tri stvari: ako se Pakistan kao država promijeni, ako se promijeni predsjednik Afganistana Hamid Karzai i ako uspijemo izgraditi naciju od Afganistana, što je upravo suprotno od onog što tvrdimo da činimo.

Ništa od toga nije se dogodilo, pa zato još uvijek vjerujem da u Afganistanu imamo sljedeći izbor: izgubiti prije ili kasnije, odnosno izgubiti puno i malo. Ja glasam za prije i malo. Moja briga glede Afganistana dolazi iz tri pitanja: Kad nas je Bliski istok usrećio? Kako je završio hladni rat? Što bi učinio Ronald Reagan? Razmotrimo pomnije ta tri pitanja. U posljednih nekoliko desetljeća, u kojim nas je prilikama Bliski istok usrećio? Odgovor je jednostavan: 1) kad je Anwar al-Sadat po prvi puta posjetio Jeruzalem, što je označilo prekretnicu; 2) kad je sunitski ustanak u Iraku protiv Al-Qaide preokrenuo odnos snaga u toj zemlji; 3) kad su afganistanski pobunjenici 2001. godine zbacili s vlasti talibanski režim, uz pomoć tek malobrojnih američkih zrakoplova i nekoliko stotina pripadnika specijalnih postrojbi; 4) kad su Izraelci i Palestinci potpisali tajni mirovni sporazum u Oslu; 5) kad je u Iranu došlo do takozvane zelene revolucije; 6) kad se u Libanonu 2005. godine odvila revolucija; 7) kad su počeli demokratski ustanci u Tunisu, Libiji, Siriji i Egiptu; 8) kad se Izrael unilateralno povukao iz južnog Libanona i Gaze. Što je zajedničko svim ovim zbivanjima? Amerika s njima nije imala gotovo nikakve veze. Nismo ih čak ni predvidjeli, a uglavnom nas nisu stajala ni novčića. I što nam to govori? Da postoji jedna istina koja se odnosi na cijeli Bliski istok: ukoliko ondašnji stanovnici to ne otpočnu sami, tada tu neće pomoći nikakvi američki poticaji, postrojbe ili nagovori. A ako to doista započnu sami, to znači da nas zapravo ondje i ne žele, bar ne na neko dulje razdoblje. Kad stanovnici preuzmu inicijativu, imaju motivaciju, pa im Sjedinjene Američke Države mogu samo pomoći. Kada ne preuzmu inicijativu ili kada smatraju da imamo neke skrivene ciljeve, vrlo će nas rado cijediti i neprestano nam iznova prodavati iste fore. Odgovor na pitanje kako je zvršio hladni rat također je vrlo jednostavan. Završio je raspadom Sovjetskog Saveza i Maove Kine.

Kina se mirnim putem transformirala u kapitalistički sustav, a Sovjetski Savez malo je to neurednije riješio, ali se prebacio iz marksizma u kapitalizam. I to je bio kraj hladnog rata. Otad ratujemo s drugačijim globalnim pokretom: radikalnim džihadističkim islamom. Potiču ga i održavaju novac i ideologija iz Saudijske Arabije, Pakistana i Irana. Napad na SAD 2001. godine u biti je bio zajednička operacija skupine Saudijaca i Pakistanaca. Vjeruje se kako su iranski obavještajci odgovorni za bombardiranje baze marinaca i američkog veleposlanstva u Libanonu. Ali, mi smo napali Afganistan i Irak, jer Saudijska Arabija ima naftu, Pakistan ima nuklearne projektile, a Iran je prevelik. Nadali smo se da će ovaj napad na susjede, svojevrsna prijetnja, dovesti do promjena u navedene tri zemlje. Zasad nije. Dok ne prelomimo glavni poticaj džihadista, moćni spoj džamija, novca i moći u Iranu, Saudijskoj Arabiji i Pakistanu, moramo shvatiti kako u Afganistanu samo otklanjamo simptome. No takav bi preokret podrazumijevao novu američku politiku vezanu uz energiju. E, sad. Popularni američki komentator političkih zbivanja George Will primijetio je kako je senator John McCain prošlog mjeseca postavio pitanje: “Što bi Reagan danas rekao?” Nakon što je 1983. godine u napadu bombaša samoubojice poginuo 241 američki vojnik, Reagan je shvatio kako se našao usred građanskog rata koji nema nikakvog cilja te da mu je neprijatelj nevidljiv, odnosno kako poražavanje tog neprijatelja ne bi bilo vrijedno žrtava. Pomirio se s gubicima i okrenuo na drugu stranu. Upozoravali su ga kako će posljedice takvog poteza biti strašne. Doimat će se slabim. No Reagan je smatrao da će dodatno oslabjeti upravo ukoliko ustraje u istjeravanju pravde. Kako je to tada dovitljivo iskazao: “Mi se ne izvlačimo. Jednostavno smo odlučili snage postaviti u čvršći obrambeni položaj.”

Thomas L. Friedman